»O, da mi je bilo one božićne noći biti u Grecciu s bratom Franjom. Misterij koji ga je uvijek, i sve više i više dirao do dna srca – misterij Utjelovljenja – nadahnuo mu je ovu želju. Želio je da to bar donekle vidi, svojim očima, i da to dočara sebi i svojoj braći ljudima. U svakoj je majci poštivao Mariju, u svakom je otcu susretao Josipa i svako je ljudsko dijete imalo za njega miline maloga Isusa«, započeo je svoje razmišljanje o Božiću fra Bonaventura Duda nadahnujući se željom i primjerom svoga duhovnoga svjetionika – sv. Franje, koji je želio da svi iskuse Božju ljubav koju je on očitovao poslavši svoga Sina na svijet, te je g. 1223. u gradu Grecciu izradio prve božićne jaslice, kako bi ljudi stekli što bolju predodžbu o betlehemskom čudu. Nedavno preminuli hrvatski teološki velikan, bibličar, profesor, glazbenik, franjevac, propovjednik, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dobitnik nagrada i priznanja, i još mnogo toga… skromno, jednostavno, iskreno i toplo, kako je i proživio svoj ovozemaljski vijek, završava božićno razmišljanje kratkom, ali prekrasnom molitvom: »Brate i otče, Franjo! Što da te drugo i ovoga Božića, za se i za svu svoju braću i sestre, zamolim nego – milost tvojega božićnoga iskustva i da Dijete Isusa, u mojem srcu zaspala, ponovno probudiš!«
Zato je fra Bonaventura bio, kako je to rekao jedan njegov redovnički subrat, dobrodošao svagdje. Otišao je, ali je mnogo toga ostavio što je obogaćivalo i još će dugo obogaćivati ne samo njegovu redovničku zajednicu, vjernički puk i Crkvu, nego i sve ljude dobre volje.
Iz citiranih njegovih misli jasno je da je poput sv. Franje posebno doživljavao blagdan Božića. On pjeva i razmatra tajnu Božića, što nam je ostavio u svojoj knjižici »Svijeta razveselitelj – hrvatski Božić« (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.). Široj je javnosti, možda, manje poznato da je bio i glazbenik. Isusa – radosnu vijest, a posebno njegovo rođenje Duda doživljava i proživljava i u božićnim pjesmama. Za njih kaže: »Pjevali smo ih kad bijasmo djeca, mladi… u doba i nedoba. A pjesma je, još više no sama riječ, oblik intenzivne religioznosti i proživljena zajedništva. One nas spajaju s vjerom i riječju djedova. U njima svi govorimo istim jezikom, vjerujemo istu vjeru, vjerujemo isto bolji i Božji svijet. I tako ove pjesme povezuju i spajaju u jedinstven osjećaj i doživljaj vjere već nekoliko naraštaja (rekao bih nekoliko stoljeća pokoljenja hrvatske duše). Stoga se po njima stvara naš identitet, na njima se provjeravamo… Sve su te pjesme više-manje proizišle iz hrvatske duše i duboko se ukorijenile u narod i kraj.« Kada je sjeo u božićne dane za orgulje, sve je blistalo i poskakivalo oko njega od radosti i oduševljenja. Dudine orguljske izvedbe božićnih pjesama doživljaj bijaše za njega i sve koji su ih slušali.
Poznato je da je o. Duda s fra Jerkom Fućakom uz književnika Juru Kaštelana i Josipa Tabaka, te brojne suradnike, podnio glavni teret prijevoda »Zagrebačke Biblije« u izdanju »Stvarnosti« g. 1968., što je bio izniman vjerski i kulturni događaj, jer prijevod Biblije na narodni jezik spomenik je vjere, ali i spomenik jezika. Bibliju je fra Bonaventura trajno kontemplirao, pa iz toga neiscrpnoga duhovnoga vrela procjenjuje i božićne pjesme: »Posebnu vrijednost i dragocjenost našim božićnim pjesmama daje njihov biblijski sadržaj, njihovo biblijsko nadahnuće. U njima je prepjevana božićna Biblija, i to s toliko jednostavnosti i prostodušnosti, a opet s toliko čara i žara… Pjesme ništa ne nameću, nemaju gotovih shema, ‘pamet doživljaja’. One samo skiciraju, dozivlju u pamet, a svatko ih može doživljavati po svojoj mjeri. Stvorene su uistinu da budu – pjesma Božjega naroda. Može se reći još više. Kad ih doživimo iznutra, u njihovoj nutarnjoj povezanosti i svem bogatstvu njihovih motiva, uspoređujući malo s velikim, ne bismo li smjeli reći da je to svojevrstan oratorij (poput velebnoga i veličanstvenoga Händelova ‘Mesije’) – naš mali, pučki, svenarodni božićni oratorij ‘Mesija’? Ili ako hoćemo svoj naslov (iz pjesme ‘Čestit svijetu’), to je naš božićni oratorij ‘Svijeta razveselitelj’.«
Bonaventurin redovnički subrat fra Vatroslav Frkin prisjeća se kako je fra Bonaventura kajkavsku božićnu pjesmu »Srce svoje Tebi dajem ljubljeni Jezušek« s nastavkom u stihu: »Uzmi moje, daj mi svoje, da budemo obadvoje«, smatrao najmističnijom božićnom pjesmom.
Bitni dio Dudina doživljaja Božića je, dakako, advent – priprava za blagdan Božića, a tko bolje može pripraviti za susrete s »ljubljenim Jezušekom« nego njegova Majka: »Marija je oličenje adventa, nadošloga kraljevstva Božjega. Ima li boljega učitelja da nam srce zahvati Jezušekova ljubav od Marije, koja naša srca želi ražariti Božjom ljubavlju, da bismo njezinim srcem promatrali što Bog veliko učini i čini dnevno svakomu od nas.« Na odnos prema Mariji naslanja se molitva krunice, o čemu govori i sv. papa Ivan Pavao II.: »Moliti krunicu nije ništa drugo nego razmatrati s Marijom Kristovo lice… Krunica se ubraja među najljepše i najhvaljenije tradicije kršćanskoga razmatranja. Razvila se na zapadu kao tipična meditativna molitva i na neki način odgovara molitvi srca ili Isusovoj molitvi, iznikloj na humusu kršćanskoga Istoka… Mnogi znaci pokazuju kako i danas sveta Djevica želi upravo po toj molitvi ostvariti onu majčinsku brigu kojoj je umirući Otkupitelj povjerio, u osobi ljubljenoga učenika, sve sinove Crkve: ‘Ženo, evo ti sina!’« (»Krunica Djevice Marije«, Zagreb, 2003.). Tu bitnu marijansku sastavnicu božićnoga blagdana fra Bonaventura sažimlje u sintagmi – krunicom do jaslica!
Fra Bonaventura – dnevni propovjednik riječi Božje, dokle je god mogao, u franjevačkoj je crkvi na zagrebačkom Kaptolu držao svoje propovijedi, koje su objavljene u troknjižju »Sjeme je riječ Božja: razmišljanja nedjeljna i blagdanska« (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.). Karakteristični su uvodi, tj. njegova kratko sažeta razmišljanja za svaku nedjelju i blagdane. Tako u uvodu u božićnu polnoćku on ističe: »Danas, noćas, Sin Božji postade stanovnik zemlje da bismo svi mi postali baštinici njegova neba. On postade pozemljar da bismo mi mogli postati nebesnici. Danas se s nama u svom Sinu udružio sam Bog, Otac, da bismo se svi mi – po istom Sinu njegovu, a našem bratu – što prisnije pobratimili među sobom. Danas, ove noći dublje no ikada osjećamo da smo voljeni od Boga koji postade među nama i za nas – Emanuel, to jest ‘S nama Bog’.«
Razmišljajući u nastavku o Božiću, fra Bonaventura kao da na trenutak zastaje pred misterijem Božjega utjelovljenja, pa ipak ponizno nastavlja: »I tko da ne osjeti kad piše božićnu, polnoćnu propovijed da mu je jezik preslab, slovo nemoćno da u dušama probudi prave božićne radosti. Stoga, neka Duh Božji svakomu tko se želi poslužiti ovim mojim riječima podari – on sam iznutra prave božićne radosti.«
Na kraju fra Bonaventura božićnu poruku aktualizira i prelijeva na sve ljudske živote jer svi oni koji se približe jaslicama u koje je Marija položila Isusa mogu se pronaći u prekrasnom mističnom tekstu koji je u trenutku navirućih misli izrekla sv. Brigita: »Kada sam pred sobom ugledala tako prekrasno dijete, pomislila sam što će to dijete morati pretrpjeti. Oči mi se napuniše suza, ali me tješi pomisao da će to njegovo trpljenje biti za spasenje svega svijeta.« (V.F./T.V.)
