U mnoštvu različitih shvaćanja pojmova slobode i determinizma vrijedi među mnogima spomenuti sv. Tomu Akvinskoga, koji razlučuje unutarnju i vanjsku slobodu. Po njemu potpuna je unutarnja sloboda vezivanje vlastite biti za Boga, koju nikakvi vanjski okovi, zidovi, žičane ograde, zatvorski čuvari i sl. ne mogu ugroziti. Jednako tako, ta sloboda u Apsolutnom podrazumijeva i uronjenost u istinu i objektivnu pravednost, ali i subjektivno pravo na… (slagao se netko s njime ili se ne slagao), zbog kojega je netko spreman trpjeti ograničenost u vanjskoj slobodi. Tu bolnu dijalektiku unutarnje i vanjske slobode, koja, istina, nije jednoznačna za sve ljude, pokazuju primjeri osoba različitih dobi, dužnosti, zanimanja, spola, pa i uvjerenja, u različitim okolnostima, koje donosimo – od bl. zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, duhovnoga velikana sa zadivljujućim osjećajem slobode među zidinama lepoglavskoga zatvora (koji se uspijeva čak i šaliti na uzničku situaciju) i u kućnom pritvoru u Krašiću, preko službenice Božje Marice Stanković, koja je zbog beskompromisnoga javnoga katoličkoga svjedočenja proživjela pet užasnih godina u ženskom logoru u Slavonskoj Požegi, zatim Nikole Požege, branitelja iz Slunja, koji je preživio strahovite četničke torture na slunjskom poligonu, pa Milka Riffera, protivnika NDH i ustaškoga režima (nije podnosio ni Katoličku Crkvu), koji je zbog povezanosti s partizanima završio u jasenovačkom logoru, iz kojega je nakon izdržane kazne pušten, ali mu je knjiga o Jasenovcu bila zabranjena, do hrvatskoga misionara u Ruandi don Danka Litrića, koji silnomu mnoštvu tamošnjih zatočenika, različitih vjera i uvjerenja nastoji konkretnim djelom približiti dobrotu i ljubav Isusa Krista. Nad svim tim različitim akterima, okolnostima i događajima kao da odjekuje stih dubrovačkoga plemića, vijećnika i pjesnika Ivana Gundulića (1589. – 1638.): »O lijepa, o draga, o slatka slobodo!« koji, istina, na prvi pogled nije prigodno božićni, ali utjelovljenje Božjega Sina – Božić, istinska je Sloboda, koja oslobađa!
No, ipak je već u božićnoj noći mogao služiti polnoćku. Na sam Božić izvadio mu je liječnik konce, jer je rana posvema zacijelila.
»Uz te gorke i teške časove bilo je i ugodnih, pobudnih i veselih. Dok su oba gore spomenuta svećenika još bila zajedno s njim u Lepoglavi, proveli su Božić na najljepši duhovni način. Svaki je od njih služio tri sv. mise, jedan je drugome posluživao, i cijelo vrijeme prije podne od 7-12 sati proboravili su zajedno u kapeli u sv. tišini, molitvi i razmatranju božićne tajne.
‘Ima i to svoj čar’, primijetio je nadbiskup, kad je kasnije o tom govorio.
U 12 sati pjevali su kažnjenici božićne pjesme s radiofonskim prijenosom, za koje su već 21. prosinca zamolili molitvenike, da ih što bolje nauče. Nadbiskup si je pribilježio u kalendaru:
‘Preč. Pavunić je plakao kod sv. mise nekoliko puta.’ Toga dana dobili su ovi svećenici dopuštenje, da smiju kroz dva dana zajedno s nadbiskupom blagovati.«
»Kardinal je slušao liječnike kao malo dijete. Boljelo ga je samo to, što mu nije bilo moguće služiti sv. misu. No, ipak je već u božićnoj noći mogao služiti polnoćku. Na sam Božić izvadio mu je liječnik konce, jer je rana posvema zacijelila. Od Božića dalje mogao je redovito polaziti u crkvu, samo mu nije bilo dopušteno klečati.« (O. Aleksa Benigar: »Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal«, »Ziral«, Rim, 1974.)
Zapjevale smo tiho božićne pjesme. Mala peć u sredini sobe pucketala je veselo, a nas se nekoliko šćućurilo oko nje da pjevanjem razveselimo sve koje su već polijegale na svoje siromašne ležaje.
»U sobi br. 6. provela sam i prvi Božić u logoru. Božićna borova grančica stigla je na vrijeme od kuće, a mojim supatnicama isto tako. Na Badnjak uvečer okitile smo svoje krevete grančicama, upalile kraj njih svjećice i darivale se međusobno. Bilo je tu dražesnih stvarčica napravljenih od niti, koja se dobivala iz vate pa i drugih kojekakvih sitnica. Kako smo civilno odijelo imale još uvijek kod sebe, to su logorašice parale i prekrajale kojekakve stare haljine, samo da bi svojim najbližima učinile kakav dar, koji rupčić, šal ili slično. A bilo ih je koje su imale i jaslice. Učinile su ih iz kartona. Seljačka djevojka Manda iz Davora imala je najljepše jaslice. Izrezane su bile iz jednog starog Glasnika Srca Isusova u koji su njezini ukućani umotali čvarke.
Ja sam u sobi br. 6 spavala sa Zlatom Rudić, dobrom i zlatnom Osječankom. Ona je svojom skrbi mnogo pridonijela da nam Badnjak bude lijep.
Kad se u 9 sati ugasilo svjetlo, zapjevale smo tiho božićne pjesme. Mala peć u sredini sobe pucketala je veselo, a nas se nekoliko šćućurilo oko nje da pjevanjem razveselimo sve koje su već polijegale na svoje siromašne ležaje.« (Marica Stanković: »Godine teške i bolne«, »Glas Koncila«, Zagreb, 2002.)
U njemu danas nema ni trunka mržnje, a svoj odnos prema zločincima obrazlaže: »Zar Isus nije dotaknuo našu hladnoću, patnju i umiranje, ali je ostao u ljubavi?«
Slunjski je kraj 1991. u okruženju srpskoga agresora. Kad su 4. kolovoza ubijeni policajci kod Krnjaka, prekinut je svaki promet prema Karlovcu, a Saborsko i sela oko Plitvica okupirana su i razorena te se obruč steže oko Slunja. Branitelji zadržavaju agresora i presijecanje Hrvatske sve do 16. studenoga kada tenkovi JNA i srpske paravojne formacije ulaze u Slunj. Tada započinje pljačka, ubijanje i paljenje sela, a narod se s braniteljima povlači prema Bosni pokušavajući preko nje doći u Hrvatsku. U Ključu neprijateljske kontrole skidaju i odvode mladiće iz slunjskoga kraja u Manjaču i Gradišku. U Slunju i okolici ostali su mahom stariji ljudi, vezani za svoju kuću i imanje, kojih stotinjak ljudi. Oni su bili odmah obilježeni bijelim vrpcama i radili su kao roblje najteže poslove, mogao ih je svatko udariti, poniziti, ubiti.
Nikola Požega iz Slunja, iz Gornjega Popovca br. 1, rođen g. 1967., jedan je od malobrojnih mlađih ljudi koji su ostali jer je ranjen gelerom u nogu. Skrivao se po napuštenim kućama, ali je 18. studenoga posjetio svoju kuću. Tu su ga u zasjedi dočekali četnici, uhitili i odveli na poligon.
»Počelo je tada premlaćivanje i ispitivanje«, prisjeća se tih dana, »svezali bi mi noge i ruke, udarali me da priznam ono o čemu pojma nisam imao. To je trajalo danima, lice mi je bilo iznakaženo, oči zatvorene od podljeva. Slali su me dva puta na šivanje posjekotina da bi me opet tukli i mučili. Bio sam smješten u prostoriju bez grijanja, bez kreveta, na betonu, bez vode i sanitarija. Imao sam uza se krunicu koju sam skrivao u čarapi. Da su je otkrili, morao bih je progutati, no ona je sa mnom ostala i u najtežim trenutcima. Batinanje je trajalo sve do 27. prosinca, a Božić sam proveo u zatvoru na slunjskom poligonu. Jedan je srpski vojnik, koji se hvalio da je iz istoga mjesta kao i Draža Mihailović, zbog čega je bio privilegiran, dobio kolače od svojih. Donio mi je kolače znajući da je katolički Božić. Nisam mogao jesti jer su mi usne i vilice bile natučene i natekle, mogao sam jedva piti tekućinu. Zatvorio sam oči i pomolio se u 11 sati u noći kao da sam na polnoćki.« Pobijedio je mržnju, a svoj odnos prema zločincima obrazlaže: »Zar Isus nije dotaknuo našu hladnoću, patnju i umiranje, ali je ostao u ljubavi?«
Dana 27. prosinca Nikola je premješten u Glinu, odakle je razmijenjen u Mekušju. Vjenčao se 1993. u progonstvu, ima troje zlatne djece. Kad se oporavio, priključio se braniteljima i vratio se s obitelji u Slunj nakon »Oluje« 1995., gdje i danas živi i raduje se svakomu novomu danu.
Mnoge su logoraše gušile suze slušajući mekani Zvonkov bariton, kako u glatkim, formalno dotjeranim rečenicama tumači i propovijeda Kristove riječi: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.«
»Na Novu godinu 1943. (bilo je to zapravo na Božić, koji se u knjigama u prvim poratnim godinama nije smio spominjati, op. a.) održana je u logoru Jasenovac prva katolička služba božja. Održana je u novoj stolariji u zgradi upravne pisarne, gdje su održavane kazališne predstave. Za to je očišćena stolarija i improviziran oltar, na kojemu je služio misu katolički dušobrižnik ustaške vojnice u Jasenovcu, ustaški satnik, ‘velečasni’ Zvonko Brekalo. Misa je bila neobično svečana. U stolariju naguralo se mnogo vjernika, koji su dočekali tu novost kao znak novog režima u Jasenovcu, kao znak, da se o logorašima počelo voditi ozbiljnog računa izvan logora, i kao sigurni znak da jasenovačku zemlju ne će više poškropiti ni jedna prolivena kap nedužne krvi. Logoraši su došli u velikom broju i ispunili prostor stolarije do zadnjeg centimetra. Kad je trebalo kleknuti, nastalo je takvo komešanje i takva stiska, te je prijetila opasnost, da će popucati zidovi stolarije i pokriti nas grešnike ciglom. Straga na uskom prostoru, stisnuo se logorski orkestar, koji je za vrijeme mise svirao kompozicije Vilhara, Händela i Beethovena. Misu je u pravom svećeničkom ornatu služio ‘velečasni’ Brekalo s očima boje nebeskog plavila, a ministrirao je skrušenog lica i odmjerenih pokreta Jozo. Kako je ugodno bilo čuti zvuk zvonca u Jozinim rukama, kojima je objavljivao podizanje svetih otajstava! Kako je ganutljivo bilo pogledati tamnu masu logoraša prignutih glava, što se busaju u prsa, a nad njima u astralnoj pozi Brekala u čistoj, bijeloj, čipkastoj halji s prebačenim, zlatom izvezenim plaštem, ukrašenim zlatnim inicijalima INRI pod znakom križa, kako uzdignutih plavih očiju bijelom, mekanom rukom blagoslivlja svoje kršćansko stado. Mnoge su logoraše gušile suze slušajući mekani Zvonkov bariton, kako u glatkim, formalno dotjeranim rečenicama tumači i propovijeda Kristove riječi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.’« (Milko Riffer: »Grad mrtvih; Jasenovac 1943.«, Nakladni zavod Hrvatske, 1946.).
U mojoj je duši bila neizmjerna radost: danas će svi jesti rižu, nadam se do sita – danas na Božić! Božja ljubav prelazi zidine zatvora i sve ograde!
»Nije lijepo biti u zatvoru. Još manje na Božić. Ali meni je bilo lijepo, danas na Božić – u zatvoru. Jasno, kao svećeniku, ne kao zatvoreniku. Prije nekoliko dana imao sam sv. misu u zatvoru. Kratko pred Božić. Na kraju sv. mise zaželio sam zatvorenicima – sretan Božić! I sam nisam vjerovao da bi im mogao biti veseo Božić u zatvoru. U toj muci zapitao sam ih što bih mogao učiniti za njih da im bude zaista lijep Božić.
– Puno vas je, jako puno. Preko pet tisuća. Što bih vam mogao dati – pitao sam ih. Svakom po jedan bombon? Svi su to odrasli ljudi, mnogi već stari! Što će im bombon?
– Komadić kruha ili…? – Tko će to napeći?
– Komadić mesa? – Trebalo bi poklati na stotine ovih naših malih mršavih krava da svaki dobije malo!
– Domaće pivo od banana? – Gdje naći toliko banana, za toliko zatvorenika!…
Stvarno je čovjek nemoćan u takvoj situaciji. Njih je na misi oko dvije tisuće. Ali ne možemo slaviti mi katolici sami, među tolikim drugima, poganima, muslimanima, protestantima. Treba nešto da svi mogu dobiti i veseliti se.
U sakristiji odgovorni za tu ‘župu’ u zatvoru reče mi potiho: – Ništa od toga što ste predložili nije moguće. Možda bi bilo najbolje, ako možete – reče mi veoma obazrivo – nabaviti riže. Svi vole rižu. To se može skuhati i lako podijeliti. Svi će biti veseli!…
Bez ikakvih skrupula odlučio sam nabaviti riže i odnijeti u zatvor.
Meni kao svećeniku, k tomu bijelcu – nije lako. Što će reći šefovi: da bijelac voli te ‘zločince i neprijatelje naroda’! Moram biti oprezan. Zato sam potražio jednog domaćeg čovjeka. Objasnio sam mu svoju ideju, nabaviti rižu i predati je u zatvor, da se i ti siromasi mogu malo ‘omrsiti’ na Božić.
Riskirao sam, dao sam mu milijun i pol franaka (nešto oko petnaest tisuća kuna) da nabavi pedeset vreća riže…
I tek jučer popodne reče mi dobri čovjek da je sve sredio i da su mu obećali skuhati rižu danas na Božić i da će mi dati račun za sve poslije Božića. Hvala Bogu!
Tako sam mirno mogao slaviti polnoćku u našoj crkvi…
Na sv. misi, danas na Božić, bilo je lijepo kao i obično u zatvoru. Ljudi, kao i svake nedjelje – ta svi katolici svake nedjelje dolaze na misu u zatvoru, osim ako su bolesni. Lijepo pjevanje! Ali u mojoj duši je bila neizmjerna radost: danas će svi jesti rižu, nadam se do sita – danas na Božić! Božja ljubav prelazi zidine zatvora i sve ograde!
Nakon sv. mise odgovorni za katolike zahvalio mi je potiho u sakristiji. Reče mi: – Stigla je riža! Kuha se. Jeste li vi to poslali?
Rekoh mu: – Što bih ja siromah – nemam ja ništa. To je Isus Bog poslao!« (Don Danko Litrić: »Božić u zatvoru«, »Radosna vijest«, br. 14. 2008.)
