Dugo sam razmišljala koji naslov dati priči, a onda je u srcu zazvonio naslov: »Jurine jaslice«! Marija i Jura upoznali su se na jednoj zabavi, a po viđenju već su se otprije znali. Te večeri oboje su došli na zabavu protiv svoje volje. Marija stoga što otac i stariji brat nisu pustili mlađe sestre na zabavu bez nje. Isto je tako Jura dopratio mlađu sestru, koja se odmah sa svojim društvom odvojila od njega. Tako su se njih dvoje, u toj gužvi, našli sami za istim stolom. Bili su jednake dobi. Jura u pravim godinama za ženidbu, ali bez djevojke, jer u ondašnjoj državi kao Hrvat nije mogao dobiti posao. Čak mu ni završni ispit za zanat nisu dali položiti. Marija, premda istih godina, po ondašnjim je mjerilima već bila svrstana u »stare cure«. Tako su se te večeri njih dvoje počeli družiti te su nastavili na svim idućim zabavama. Mariji se Jura sviđao zbog vesele naravi, rado je pjevao i plesao, sve gledao s vedre strane.
Jednostavno su odlučili vjenčati se. Jura im je, uz pomoć Marijina oca, sam sagradio kuću. Nitko sretniji od njih dvoje kad su se uselili u svoju kuću, skromnu i za ondašnje prilike, no njihovu. Ubrzo im se rodila kćerkica Ana. Jurinoj sreći nije bilo kraja. Plesao je, veselio se, nosio malu Anu na rukama, sam joj i zipku napravio. I dalje nije mogao naći posao. Srećom, Marija je radila, a on bi povremeno zaslužio nešto novca. Obrađivali su vrt i njive, Jura je obožavao saditi i cijepiti voćke. Živjeli su skromno i sretno. Pred prvi obiteljski Božić Jura je dobio posao. Istina, privremeni. Radilo se vani, po cijele dane na hladnoći. Često bi mu Marija navečer trljala ruke, plave i natekle od studeni. No Jura bi ipak, sa svijećom, odlazio nešto raditi u šupi i podrumu. Mariju je zamolio neka to ne gleda, neka to bude iznenađenje za Božić. Mirna kakva je bila, Marija ga je pustila, misleći da izrađuje stolicu za njihovu kćerkicu, kao što joj je i zipku napravio.
Jura pak bio je kao u nekom transu. Odlazio bi pjevajući na naporan posao, iako je gazda isplatu obećao tek za zadnji dan pred Badnjak. Marija je imala različite planove što će kupiti tim novcem, ali Juri nije ništa govorila. Došao je dan isplate. Marija se kući vratila ranije i počela peći kolače, ipak pogledavajući kroz prozor kad će Jura stići. Ugledala ga je, napokon, u sumrak. Nije bio praznih ruku. Na ramenu je nosio velik bor, a pod rukom kutiju i još neki smotuljak. »O, moj Jura«, pomislila je Marija, »ti si pola te teško zarađene plaće potrošio na bor i kuglice.« Ipak se smiješila kada mu je otvorila vrata. I on je bio veseo, radostan: »Ne jadiš se kaj sam kupil bor i kuglice? Moramo to sve imati, pa našoj maloj Ani ovo je prvi Božić!« »Ali, Jura«, ozbiljno će Marija, »ona je tak mala da to ne će ni znati…« »A hoće, hoće! Mi ćemo joj reći kako smo za njezin prvi Božić kupili naše prve jaslice!« odgovori joj Jura i tako ju nježno zagrli da poželje više ništa ne reći. Ipak se našalila: »Nisi baš trebao kupiti tako velike figurice, imamo jaslice k’o u crkvi!« »Nemamo, nemamo!« prihvati Jura pokazujući prstima, »naše su za ovoliko manje. Išao sam jučer mjeriti, dok su fratri slagali jaslice u crkvi. Nisam imao novca za veće, ali štalica mi je taman za ove!«
Tek tada Marija bolje pogleda ono što je Jura večerima radio u šupi i podrumu. Morala se diviti viđenomu: »Pa ti si pravi majstor! Kako si sve to lijepo izradio…« »Ma, nije to ništa«, odgovorio je, »vidjet ćeš sutra, kada sve uz bor složim!«
• • •
I doista, Jura je na Badnjak unio bor, ispod njega stavio mahovinu, kamenčiće, napravio puteljke, stavio štalicu. Kada je počeo stavljati figurice, pozvao je Mariju da donese malu Anu: »Dođite da zajedno složimo jaslice. Klekni se dolje Marija, da Ana bolje vidi!« Jura bi svaku figuricu najprije pokazao Ani i govorio: »Vidiš, ovo je sveti Josip, Isusov zemaljski otac. On ima štap da brani Isusa i Mariju, kako bih ja branio tebe i mamu. A ovo je Marija, vidiš? Isusova majka! Ona nas jako voli i svi smo mi njezina djeca. A gle Isusa, on je mali k’o ti! Ma, još manji, on se tek rodil, a ti si već prava curica!« I tako su bili postavljeni svi: volek i magarac, anđeli, pastiri i kraljevi, »malo podalje, onako ko u crkvi, oni još putuju«…
Mala Ana, jasno, od svega toga nije ništa razumjela. Ili ipak je? Veselila ju je boja očeva glasa i osjećala je po tonu i nježnosti da baš njoj govori. Smiješila se svim lijepim bojama koje je vidjela kada bi otac prinosio figure. Marija je bila radosna zbog Jure, no znala je kakvi će biti komentari na te njihove, po mišljenju mnogih, preskupe jaslice. I »što će takve jaslice u jednoj prigradskoj, zapravo seoskoj kući«, govorili su čak i oni najbliži. Jura se na sve samo smiješio, dobrodušan kakav je bio. »Da sam otišao i na Badnjak zapio ili zakartao pola plaće, bio bih muško? A ovak’ sam bedak i niš’ koristi? Baš me briga za druge, ja sam tu tak vesel«, pokazivao je na srce, »i baš mi je pravi Božić!«
• • •
Već idućega Božića mala je Ana s ocem slagala jaslice. Jura bi joj među prstiće stavio figuricu, onda izrekao objašnjenje i, držeći njezinu ručicu s figuricom među svojim prstima, stavio bi je na određeno mjesto. I godine kasnije, Ana i otac uvijek su zajedno slagali jaslice. Kada je bila malo veća, učio ju je pjevati božićne pjesme, govoreći: »Svatko bi morao znati pjevati božićne pjesme, one nam govore sve o Božiću i o nama!«
Često su živjeli samo od Marijine plaće, ali slagali su se, a zluradi jezici znali su reći: »Još si je veće jaslice bedak mogel kupiti, a za kruh nemaju.« Nije to baš bila istina, za kruh su uvijek imali. A onda je došla dugo sanjana Jurina Hrvatska, nitko veseliji od njega. Makar nije tako sve zamišljao, radovao se silno. Bacao od veselja u zrak Anu, plesao s Marijom, govoreći kako će valjda i njima sada sunce osvanuti. Ni odmah, a ni kasnije kako su mjeseci prolazili, za Juru nije bilo posla. Poznati su ga nagovarali neka ide u oružane snage novonastale države. Odbijao bi govoreći: »Ah, ja i vojska?« Potom se, ipak, za nj našlo mjesto skladištara u vojnom magazinu. Već prvoga dana želio je odustati, rekavši Mariji: »Znam da ćeš vikati, ali nisam ja za to… Posao je u redu, ali moram nositi uniformu, a ja to ne mogu. Znaš mene i odoru…« Marija ga je molila neka prijeđe preko toga: »Ako ovo ne prihvatiš, svi će reći da si neradnik. U onoj državi nisi radio, sada ne radiš… Daj prihvati, radi mene i male!« Jura je duboko uzdahnuo i učinio protiv svoje volje, baš radi Marije i male Ane. Odradio bi pošteno sve što bi trebalo, ali najviše se veselio vremenu koje je provodio doma. Igrao bi se s Anom, crtao joj, vodio je u šetnju. Posebni su bili dani Badnjak i Božić. Na Badnjak bi slagali jaslice, kitili bor s novim ukrasima, jer je sada i Jura imao plaću. Ipak, nije bio zadovoljan jer vrlo brzo je primijetio stvari koje mu se nisu sviđale, i nije šutio: »Znam da nas oni iz šume napadaju, ali zašto mi ubijamo nevine ljude?! Onda smo isti kao oni.« Marija bi mu, brinući se za nj, znala reći: »Šuti, tebe se to ne tiče, ti si samo radnik u skladištu.« Zbog svojih riječi Jura je pozvan i na raport. Nisu mu prijetili otkazom, nego odlaskom na bojišnicu. Jura je postao drugi čovjek, zamišljen, ozbiljan. Samo bi u društvu kćerkice Ane bio onaj stari; nosio bi je na ramenima, ljuljao na koljenima, valjao se s njom po podu.
Jednoga dana na povratku s posla dočekala ga je Marija, blijeda kao zid, i bez riječi pokazala iza vrata. Tamo je stajao poznati čovjek iz obližnjega sela, s petokrakom na kapi. Otresito i s visoka obratio se Juri: »Ti radiš u skladištu, možeš doći do puno stvari. Mi ćemo ti ostaviti popis, a ti si sve to dužan dostaviti nama!« »Ništa ja vama nisam dužan«, odrješito mu odvrati Jura, »uzmite sve iz moje kuće, ali tuđe za vas uzimati ne ću!« Razgovor je bio završen, a čovjek s petokrakom reče Juri: »Zapamtit ćeš ti ovaj dan!«
Malo-pomalo, uz stalne partizanske napade, došlo je do preokreta. Vojska se povlačila, s njom i mnogi civili. »Mi ne idemo nikamo«, reče Jura. »Nisam bio u vojsci, nisam čak ni pušku nosio, nikomu zla nisam učinio.« Marija se sjetila onoga s petokrakom na kapi i njegove prijetnje pa je nagovarala Juru: »Idi barem ti pa ćeš se vratiti kada se sve ovo malo smiri.« Ipak ju je poslušao. Dugo je taj dan prije odlaska u krilu držao Anu, pokazao joj je gdje su spremljene jaslice: »Ako se bude pucalo, ti i mama se tu sklonite. Tu je najsigurnije mjesto u kući. Ako se ne vratim do Božića, ti onda mami složi jaslice onako kako smo nas dvoje slagali. I evo, donio sam ti bojice, pa ćeš imati kada opet počne škola.« Naime, tih dana zbog stalnih borba djeca nisu išla u školu. Ljubio joj je ruke, kosu stiskao u naručju, tepao joj: »Ano, tatino zlato«. I otišao je.
• • •
Kroz nekoliko dana došli su partizani, no ne domaći, nego neki visoki neobrijani, ljudi su govorili »crnogorci«. Marija se s Anom stisnula u kut kada su se od udarca čizmom otvorila vrata: »Drugarice, koga imaš u kući? Jeste li same vas dvije?« Marija je samo potvrdno kimnula glavom, stišćući Anu uza se. Ostala je bez glasa. Partizan upita: »Imaš li što za jelo?« Marija pokaže na ladicu u stolu. Partizan ju otvori. U njoj bijaše samo sasušeni okrajak kruha. On ga naglo uze, već gotovo zagrize, pa upita: »To je sve što imaš?« Marija opet kimne glavom, a on vrati okrajak u ladicu, prstima pokupi tek nešto mrvica i ode. Marija se tek tada poče tresti od straha.
Idućega dana, uz viku, psovanje i pucnjavu pred kuću joj dođoše domaći partizani, predvođeni onim koji je već prijetio Juri. »Hajde, pokaži gdje ti je zlato i sve ono iz magazina?« gotovo uz sotonski smijeh vikala je Mariji partizanka. »Ništa nemam, a najmanje zlata«, odgovori joj Marija. »Pa muž ti je radio u skladištu, sigurno svega imaš! A zašto je on pobjegao?« – sada se bahato pridruži i onaj partizan. »Moj je muž tamo samo radio, drugdje nije mogao dobiti posao«, mirno nastavi Marija. »Pa što nije došao k nama? Kod nas bi ga odmah dobio!« rekoše uglas partizani, smijući se zlurado. »Vodi nas u kuću da vidimo što skrivaš!« Ušavši u kuću, sve su isprevrtali. Ljuti što ništa nisu našli, krenuli su u podrum. Tu partizanka naredi trgati podnicu. »Tu ništa nema, a ako trgate, onda ćete i natrag zabiti, jer inače ću otići onomu ‘crnogorcu’ i sve mu ispričati!« reče Marija, čudeći se svojoj hrabrosti. »Ma sad ću te ubiti, ne ćeš ti nikomu ići!« vikala je partizanka, vitlajući pištoljem ispred Marijina lica. »A ti, mala, kud to stalno gledaš?« viknu tad prema Ani, koja je preplašena svime što je vidjela kao hipnotizirana gledala baš na ono mjesto gdje je otac spremio jaslice. Partizanka sad uze pušku pa kundakom razbije vrata ormara. A kad tamo – ne ispadne zlato, nego se pokazaše jaslice! Ona tad puškom pobaca sve figurice van i stade po njima gaziti čizmama. »Jaslice, jaslice, Jurine jaslice! Svi su samo o njima govorili… Bedak! Evo mu sad jaslica!« – gazila je po figuricama, tapkajući po istom mjestu, da bude sigurna kako ništa ne će ostati cijelo. Pritom je s takvim podsmijehom gledala Anu da ova iz inata ne zaplaka. Učinila je to puno, puno kasnije, kad nije bilo očiju koje bi se naslađivale njezinim suzama.
• • •
Otac Jura je prošao križni put, ubili su ga kao i mnoge, a da mu ni za grob ne znaju.
Došao je i prvi poslijeratni Božić. Bez oca, bez bora, bez jaslica. Ana kleknu na mjesto gdje bi ona i otac obično slagali jaslice i kitili bor, pa zaplaka gorko, teško, tužno kao što samo djeca kojoj su ubili oca mogu plakati. Marija kleknu k njoj i privije ju k sebi. Nakon nekoga vremena Ana počne slagati figurice kojih više nema, na mjesto gdje su ih ona i otac stavljali i tiho, tiho, napola plačući, zapjeva: »Vidi božje otajstvo u podrtoj štalici i tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.«
• • •
Ana danas kao starica živi u dalekoj zemlji, sama. Već godinama ne kiti bor, ne slaže jaslice. A ipak, na Badnjak, u neko doba dana, točnije poslije podne, počinje tiho pjevušiti: »Vidi božje otajstvo u podrtoj štalici…« Ruke prazne, a prsti opet složeni kao da drže figurice i slažu ih u štalicu. Potom jedva čujno govori: »Ovdje je sveti Josip, on ima štap da brani Isusa i Mariju, uz njega je Marija, Isusova i naša majka, a gle tu, mali, mali Isus, ovdje su pastiri, a kraljevi su tamo dalje, oni još putuju…«
Iz Hrvatske došla joj vijest koja ju je istodobno rastužila, ali i potvrdila kakva je posebnoga oca imala. Desetljeća i desetljeća kasnije preživjeli sudionik križnoga puta pričao je o mukama koje su proživjeli: »Tukli su na sve načine, gdje su stigli i čime su stigli. Posebno su bili nemilosrdni prema onima u odori. Sjećam se Jure, poznavao sam ga kao veseljaka, ne znam mu ni prezime, ali znam da je bio skladištar u magazinu. Nikad nije bio u vojsci, ali je morao nositi odoru. Ni tada je nije htio skinuti i stalno je ponavljao kako je nije okaljao ubijanjem niti će ju sada okaljati skidanjem. Strašno su ga zbog toga tukli, ne znam kako je uopće sve to preživio. Jednom, kad su partizani naredili odmor, Jura se samo srušio, mislili smo ‘gotov je’. A on počeo je mrmljati pa sve glasnije pjevati: ‘Radujte se narodi, kad čujete glas…’ Što smo ga mi više stišavali, on je glasnije i jasnije pjevao, dragajući prstima mahovinu na kojoj je ležao. Stražar je krenuo prema njemu, no rekao sam mu da je Jura šenuo. Kada je izdana naredba za pokret, mislili smo da Jura ne će moći, a on je ustao, stišćući među prstima mahovinu. »Sad sam se sjetil Božića, našega hrvatskoga Božića, i tu mi je tak lijepo«, pokazao je na srce, »da mi oni tam’ ništ’ ne mogu!«
• • •
Ove godine prvi put ni u toj dalekoj zemlji nitko ne će slagati jaslice ni pjevušiti pjesmu.
Prije no što je umrla, svjesna svega, Ana je pitala mladoga svećenika koji ju je ispovijedao: »Pater, hoću li ja gore vidjeti svoga oca? Znate, cijeli život nedostaje mi baš njegova ljubav.« I ne čekajući svećenikov odgovor, sama je mirno i s radošću odgovorila: »Ma, sigurno hoću! Kakvo bi to nebo bilo ako njega tamo ne bih našla? I bit ćemo zajedno sretni, kao onda na naš Badnjak.«
