»Odlučila sam prepustiti Bogu neka on posloži stvari«
Petri Sučić zbog bubrežne je bolesti transplantiran bubreg. Prisjećajući se toga razdoblja, rekla je: »Sva ta iskustva dogodila su se tijekom mojega studiranja. Kada je bolest tiho ušla u moj život, iznenadila me i pokušala promijeniti moje planove. Radi očuvanja aktivnoga načina života odlučila sam se za peritonejsku dijalizu koju sam mogla obavljati kod kuće, što je bilo izazovno. Peritonejska dijaliza postupak je filtriranja otpadnih tvari iz krvi preko trbušne membrane, omogućujući mi da ostanem aktivna unatoč izazovima bolesti. Nakon saznanja dijagnoze obuzela me velika zabrinutost, a pitala sam se kako ću biti prihvaćena među kolegama u struci koju sam odabrala. Brinula sam kako ću uskladiti studij, dijalizu, bolničku praksu, treninge i ostale aktivnosti. Najviše sam se bojala hoću li ikada moći raditi kao medicinska sestra i pružati pomoć drugima«, rekla je.
»Dijalizu sam započela 25. veljače 2015. Moja obitelj teško je prihvatila tu stvarnost pa sam dobila snagu za sve njih, često ih tješeći dok sam prolazila kroz dijalizu. Da bi tko došao na transplantacijsku listu, treba proći niz pretraga i laboratorijskih testova. Moj brat i ja prošli smo sve testove kako bi on bio donor, ali nisam mogla prihvatiti tu mogućnost. Strahovala sam što ako se njemu što dogodi pokušavajući meni spasiti život donacijom svojega bubrega. Cijeli taj period obavljanja dijalize i kontrola odlučila sam prepustiti Bogu neka on posloži stvari. No nisam mogla ni sanjati da će samo četiri mjeseca od početka dijalize stići poziv da imaju odgovarajući bubreg za mene.
Poziv u 2.30 ujutro bio je nešto što nitko od nas nije očekivao. Razgovor s liječnikom koji mi je rekao da imaju odgovarajući bubreg bio je trenutak slavlja za novi život. No nekoliko minuta kasnije osjetila sam tugu jer dok smo mi slavili, netko s druge strane opraštao se od svoje voljene osobe koja je spašavala nekomu drugomu život.«
»Svake godine, posebno na Božić, slavim svoj drugi rođendan«
Osvrćući se na Božić prije transplantacije bubrega, navodi kako je to bilo vrijeme neizvjesnosti i iščekivanja. »Vjera u Boga i potpora obitelji bili su neizostavan dio mojega života. U teškim trenutcima borbe s bubrežnom bolešću vjera je bila svjetionik nade, pružajući mi snagu i ohrabrenje. Obitelj je bila nevjerojatna potpora, pružajući ljubav, razumijevanje i hrabrost tijekom cijeloga puta, a posebno mi je značila velika potpora dviju liječnica koje su mi pružile pomoć u svim mojim zahtjevima i aktivnostima tijekom dijalize i transplantacije. Bez njih ne bih danas bila gdje jesam. Smatram da je to bio dio Božjega plana da dođem u njihove ruke. Pružile su mi ne samo medicinsku skrb, nego i empatiju koja je obogatila moje iskustvo i pomogla mi u životu.«
Dobro se sjeća i svojega prvoga Božića nakon transplantacije. »Transplantaciju bubrega obavila sam 25. lipnja 2015. Prvi Božić 2015. godine proslavila sam pola godine od transplantacije bubrega, što je bilo emotivno iskustvo za moju obitelj. Izražavala sam zahvalnost donoru i njegovoj obitelji na nesebičnu činu koji su učinili kako bi olakšali život nekomu drugomu. Nakon transplantacije Božić je postao simbol novoga života, zdravlja i zahvalnosti. Umjesto borbe s bolešću mogla sam uživati u blagdanima s obnovljenim optimizmom i srećom, zahvalna što mogu proslaviti još jedan godišnji rođendan uz obitelj i prijatelje. Svake godine, posebno na Božić, slavim svoj drugi rođendan kao izvanredni božićni dar koji mi je donio novi početak i nadu«, navodi Petra, koja je sada zaposlena na KBC-u Zagreb.
»Što je teža borba, to je veličanstvenija pobjeda«
Jelena Dominiković rođena je u Metkoviću, nastavnica je stručno-teorijskih sadržaja u Medicinskoj školi Dubrovnik, ima 34 godine. Sa 28 godina transplantirana su joj pluća, a svoju je životnu borbu počela sa 11 godina kada joj je dijagnosticirana cistična fibroza. To je bolest koja zahvaća praktički sve organe u tijelu, a može dovesti i do ozbiljnoga skraćenja životnoga vijeka. Pluća su organ koji ta bolest najčešće zahvaća i dovodi do teških oštećenja i gubitka funkcije.
»Neizvjesnost je nešto što prati cističnu fibrozu. A kada je čovjek stalno u neizvjesnosti, počne razmišljati o raznim scenarijama. Najveću sam neizvjesnost osjetila upravo u trenutku kada je bolest ušla u terminalnu fazu, odnosno kada sam postala potpuno ovisna o terapiji kisikom. U kući sam bila priključena na aparat za kisik 24 sata, a kada bih izlazila, nosila bih bocu s kisikom. Sve se događalo nekako brzo. Drastično pogoršanje, odlazak na bolovanje, nemogućnost ikamo izlaziti. Nije bilo moguće otići na kavu, u šetnju, postala sam ovisna o aparatu. Bilo je prisutno i iskašljavanje krvi, a svaki put kada bih vidjela krv, pomislila sam da je kraj«, svjedoči Jelena.
Nada u Božji plan
Onda je došao trenutak odlaska u Zagreb, na KBC Zagreb, Kliniku za plućne bolesti Jordanovac, obradu za stavljanje na listu za transplantaciju pluća i čekanje poziva za novi život. Velik je problem bio pronalazak smještaja jer je Jelena trebala biti što bliže Klinici za plućne bolesti Jordanovac. No smještaj nisu mogli pronaći. »Bila sam stalno priključena na kisik i nisam uopće imala snage za spremanje za odlazak u Zagreb. Plakala sam i molila Boga da nekako djeluje. Očito je on djelovao. Ubrzo smo uspjeli dogovoriti smještaj u ustanovi »Marijin dom« koja djeluje u sklopu župe Bezgrješnoga Srca Marijina. Kada su mi rekli gdje se smještaj nalazi, nisam mogla vjerovati. Marijin dom nalazi se u blizini bolnice Jordanovac. Tada sam znala da Bog ima plan.
Kada se ta kockica posložila, u meni se probudio neki inat. ‘Idemo se boriti za život!’ Mama i ja smo otišle u Zagreb s jednim koferom. Zanimljivo je da sam neposredno prije drastičnoga zdravstvenoga pogoršanja imala renoviranje kuće i mislila da ću dane provoditi gledajući u obnovljeni dom. A onda u drugom trenutku cijeli život čovjek mora spakirati u kofer i krenuti u borbu za život. Shvatila sam da sve materijalno ne mogu ponijeti sa sobom jer to ne znači ništa. Jedino što je vrijedilo ponijeti i što sam ponijela sa sobom bile su vjera i nada u Božji plan«, prisjetila se.
Poseban Božić u Marijinu domu
Za nju postoji razlika u doživljaju Božića prije i nakon transplantacije pluća. »Prije transplantacije Božić je značio odlazak u moje rodno mjesto gdje bi počela kupnja, priprema hrane i okupljanje obitelji. Ipak, poseban je bio Božić kada sam stigla u Marijin dom, krajem studenoga 2016. godine. Tada se već osjećao božićni duh. Bio je to prvi Božić daleko od doma, u krugu nepoznatih ljudi. Osim majke, koja mi je bila pratnja zbog mojega vrlo teškoga stanja. Nije bilo poznatoga osjećaja iščekivanja kao kada bih iz Dubrovnika stigla doma u Metković, kada bih s mamom pošla u kupnju namirnica i kada bismo počele s kićenjem bora. Uvijek je bila neka žurba.
No Božić u Marijinu domu bio je poseban. Shvatila sam da ni kupnja ni žurba nisu bit Božića. Znali su to svi ljudi koje sam zatekla u Marijinu domu. To su ljudi koji se bore s raznim bolestima, ljudi koji vjeruju. Osjećala se neka atmosfera gdje nemoguće može postati moguće. Bilo je to mjesto nade, mira, vjere i ljubavi. Baš ono što Božić i jest.
Nakon transplantacije za mene je Božić postao simbol rođenja, zahvalnosti i ljubavi. Ljubavi za čovjeka i prema čovjeku. Ne trebaju nam skupi darovi, trebaju nam ruke koje će nas podignuti kada padnemo, riječi koje će nas ohrabriti kada se bojimo i vjera da nemoguće postane moguće jer Bogu je to moguće«, emotivno ističe Jelena. Posebno je zahvalna donoru i donorovoj obitelji koji su joj stalno u mislima i koji su svoju bol i smrt pretvorili u život koji ona sa zahvalnošću i radošću živi.
»Imala sam snove i željela sam ih ostvariti. I mogu reći da je neopisiv osjećaj kada nakon teške borbe čovjek može izići kao pobjednik, odnosno što je teža borba, to je veličanstvenija pobjeda. Moja je obitelj također u svemu navedenom imala velik utjecaj. Nažalost, moj otac više nije živ, no vjerujem da me čuva.«
