Njihov sin i brat Gabriel, učenik šestoga razreda s dijagnozom osteogenesis imperfecta, odnosno »bolesti staklenih kostiju«, u svojem se životu susreće s izazovima koji bi pokolebali većinu odraslih, međutim on osvaja svojom radošću i ljubavlju prema životu. Koliko je snaga i radost koja resi obitelj Hobolja vezana uz čudo Božića otkriva dječakova majka Sabina.
»Iskustvo Božje ljubavi doživjeli smo prije dvanaest godina rođenjem našega Gabriela. Prvim dodirom, prvim nošenjem, prvim hranjenjem, kupanjem, učenjem kako se brinuti o djetetu koje je tada doslovno bilo kao od stakla. Rasla je u nama želja i potreba za darivanjem ljubavi tomu malenomu i nemoćnomu biću koje je sigurno s nekim posebnim razlogom došlo baš u naše živote. Taj osjećaj potpune Božje ljubavi nastavio se naravno i s našom kćerju. Kada živimo da bismo se darovali drugima, žrtvovali se za njih i podredili se njihovim potrebama, tada znamo da nas i Bog ljubi«, rekla je Sabina Hobolja, majka dječaka Gabriela, s kojom smo se susreli uoči Božića.
Svjestan je da se mora boriti
Dječakova bolest nije međutim ono što majka prvo ističe. »Gabriel je sada dvanaestogodišnjak, dječak koji je neopisivo hrabar, pozitivan, siguran u sebe, jako društven, otvoren i velikodušan. Istinski voli život, voli ugoditi sebi, ali i pomagati drugima. Čitao je i pisao još prije male škole, isto je tako još prije 1. razreda izradio i prepoznavao sve zastave svijeta. Voli matematiku i školu općenito, s radošću prenosi nova znanja koja je taj dan naučio u školi. Učenik je i 4. razreda glazbene škole, svira flautu. Bavi se i plivanjem, koliko mu to zdravstveno stanje dopušta. Svjestan je da se mora boriti za svoju budućnost, uči od nas kako se boriti sa sustavom koji nije naklonjen nikomu, nažalost ni djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom.«
Nezaboravno iskustvo hodanja
Iz svakoga odgovora majke Sabine uspije provreti nada iako je njihov dječak u svojih 12 godina imao više od 40 fraktura i 13 vrlo teških operacija. »Jedan kraći period u životu čak je i hodao na vrlo kratke relacije, samostalno i uz pomoć hodalice. On je sretan i zahvalan jer je imao priliku osjetiti kako je to hodati svojim nogama.
Sada se već nekoliko godina kreće isključivo uz pomoć invalidskih kolica. Doktor u rodilištu, odmah nakon poroda, rekao je da moramo biti svjesni kako naše dijete nikad ne će hodati. E pa, bio je u krivu. Iako više ne hoda, imao je priliku to doživjeti. Kod Boga je sve moguće«, rekla je majka Sabina.
Dječakovo zdravlje duha – svima poticaj
»Čuti da dijete ima tešku, rijetku i neizlječivu bolest nešto je čega se svaki roditelj plaši. No kada dođe do toga, nema vremena za samosažaljenje. Dijete treba ljubav, pažnju i brigu odmah. Tako smo se i mi, nakon liječnikova priopćenja o stanju našega djeteta, otišli isplakati izvan njegove sobe, obrisali smo suze i vratili se do njegova krevetića. S njim smo od prvoga dana kročili samo hrabro i pozitivno. I danas još učimo kako raditi nešto a da bude bolje i sigurnije za njega. Naša je borba vrlo izazovna i teška, i to svakodnevno, no svjesni smo toga da Bog najteže borbe daje najsnažnijima. Vjerujemo u dobro i stalno se trudimo živjeti što normalnijim, ispunjenijim i kvalitetnijim životom.« U istom je duhu nastavila: »Gabrielu je ‘oduzeto’ fizičko zdravlje, ali ono mentalno zdravlje itekako je prisutno, kao i njegovo zdravlje duha, koje nam je svima primjer i poticaj. S jedne je strane ‘zakinut’, no s druge ga je strane Bog obilato nagradio, a time i našu cijelu obitelj.«
»Molio sam dugo za seku«
Gabriel sada ima i sestru. Na upit koliko je ona obogatila njihov obiteljski život i kakva je veza između brata i sestre, majka Sabina je odgovorila: »Seka je donijela posebnu radost u naše živote. Potjerala je neke stare strahove i traume, zaliječila rane i liječi ih još uvijek. Svaki put kad dođu teški trenutci, ona ih razvedri. Gabriel je neopisivo sretan i zahvalan što se seka rodila zdrava. Često zna spomenuti kako ne bi podnio da seka mora prolaziti ono što je on prošao. Ona je naš dar od Boga. Kako kaže veliki brat: ‘Molio sam dugo za seku i dobio sam je.’«
Uz vjeru krenuli putom mira
U susretu s takvim obiteljskim svjedočanstvom vidi se da kod Hobolja vjera nije tradicija i drag folklor. Što je za njih vjera? »Vjera je iskrena povezanost s Bogom.
Svi smo mi samo obični grješni ljudi, ali se možemo svaki dan maksimalno truditi biti najbolja moguća verzija sebe. Bez vjere smo isprazni, nepotpuni, ‘lutalice’ koje love materijalno i samo ono što je oku vidljivo. Vjera mojoj obitelji i meni daje snage za svakodnevne izazove i teškoće. Bog nam pruža nadu da će sve biti dobro, uklanja naše strahove, koliko god bile izazovne i teške naše svakodnevne borbe. Bez molitve, redovitih ispovijedi, stalnoga zahvaljivanja Bogu i euharistije vjera je samo tradicija. Tek kada smo počeli ponirati u svoj duhovni život i sve dublje se otvarati Bogu, tek smo tada potpuno krenuli putom mira i prihvaćanja teškoća, putom ljubavi. Vjera je ključ naše potpune sreće.«
Hobolje su i poznati hodočasnici. Na upit što traže i što pronalaze na hodočašćima majka je odgovorila: »Tražimo svoj mir, duhovnu obnovu i okrjepu. Zahvaljujemo na zdravlju, snazi, zajedništvu, ljubavi. Tražimo blagoslov. Isto tako i molimo na razne nakane. Neopisiv je osjećaj kad mnoštvo vjernika moli i pjeva zajedno. Svakim novim hodočašćem pronalazimo sve veći smisao u svemu, obnavljamo svijest da nas Bog voli baš takve kakvi jesmo, sa svim našim manama i vrlinama.«
Cijelu božićnu noć – svjetlo
Razgovor se sve više primicao božićnomu otajstvu. »Najdraže nam je doba godine božićno vrijeme koje se pomalo budi već početkom došašća. Svakodnevne mise zornice u polumraku crkve prikazuju čežnju za Gospodinovim dolaskom, čežnju za svjetlom. Tu je i tradicionalno sijanje pšenice na dan svete Lucije koja simbolizira novi život. Na Badnji dan zajedno kitimo božićno drvce slušajući božićne pjesme. Uređujemo jaslice. Na stol dolazi božićni kuglof sa svijećom u sredini, a ispod njega se stavljaju razni plodovi, žitarice, jabuka, jaje, odnosno sve što želimo da nam dogodine urodi. Kad na crkvi zazvoni ‘pozdravljenje’, svi zajedno molimo za stolom. A onda slijedi odmor, zajedničko druženje uz neki prigodan božićni film te iščekivanje najsvečanijega trenutka, mise polnoćke. Cijelu su nam noć upaljena sva svjetla u kući i izvan kako bismo rasvijetlili put malomu Isusu u naš dom. Bude tu naravno i poklončića. Na Božić nam dolaze baka i djed na ručak i druženje te idemo svi zajedno na večernju božićnu misu jer tada svira Gabriel sa svojim dječjim zborom.«
Ostala je još majčina poruka na kraju razgovora: »Ljubiti Boga jedini je ispravni put da zavolimo sebe, a zatim svojega bližnjega, pa i sve ostale ljude. Nemojmo suditi drugima, ne osuđujmo, opraštajmo i darujmo. Imajmo osjećaja za druge, a posebno za napuštene, bolesne, nemoćne. Budimo jedni drugima poticaj, a ne kamen spoticanja. Neka radost, koja je ispunila svijet nakon rođenja Isusa Krista, bude i u vašim domovima. Sretan vam Božić!«
Roditeljska uloga: ugraditi djeci osjećaj zahvalnosti
