»Bila je to Božja ruka« – tako je Maradona nakon gola postignutoga rukom u finalu Svjetskoga prvenstva 1986. nastojao »glumiti anđela«. Ako mu i ne pripada pohvala za poštenje, nogometašu ipak valja odati priznanje za preciznost: jer biblijska djela »desnice Višnjega« često nisu Božjim, nego anđeoskim činima. Već je proročki prvak Mojsije znao da »gore pomaže vječni Bog, dolje vječne ruke«. Kako i ne bi kada se osobno uvjerio u anđeosko podrijetlo najznamenitijega podviga ruke Božje – izlaska iz Egipta! Stoga i nema proturječja u tome što patnik Job, psalmist Etan i prorok Izaija pjevaju da je mišica Gospodnja »brzu zmiju probola«, dok Ivan pobjedu nad Zmajem pripisuje arkanđelu Mihaelu. »Nitko ne može zaustaviti ruku Svevišnjega«, dometnut će Nabukodonozor nakon što iskusi presudu nebeskih »Stražara – Svetaca«. Nema, dakle, sumnje da je i ruka koja je Ezekiela po Božjem nalogu nahranila medenom knjigom bila – anđeoska.
Nije slučajno što je najprisniji susret s rukom Gospodnjom opisao prorok na kojega se ona najčešće i spuštala. A nije slučajno ni što je kerubina koji u »rukama čovječjim« drži knjigu »ispisanu izvana i iznutra« riječima: »Naricanje! Jecanje! Jauk!« orisao tek umjetnik koji je gospodski poručio: »Što znanost postaje više materijalističkom, to ću ja više slikati anđele!« Doista, baronet Edward Coley Burne-Jones s anđelima se ogledao u svim medijima na raspolaganju predrafaelitima: crtežu i grafici, gvašu i akvarelu, temperi i ulju, tapiseriji i mozaiku, fresci i vitraju. No možda je i najsmioniji njegov »Kerubin« jedna pripremna studija za vitraj, kakve je eklektični »majstor dizajna« u miješanoj tehnici uznio do samostalnih umjetnina. Nesuđenomu svećeniku i nuzgrednomu portretistu nije manjkalo ni teološkoga znanja ni intimističke vještine: u desetcima anđelovih očiju nema strasti, ali u njegovu prebiranju ima napetosti.
Kada ga je sred napetosti Risorgimenta najprisniji prijatelj pozvao da se pridruži Garibaldijevim revolucionarima, kirurg Giacomo Cusmano odbio ga je bez mnogo strasti. Ali nije to bilo stoga što bi talijanskomu blaženiku – rođenu 1834., godinu nakon Sir Edwarda – manjkalo smionosti, nego stoga što ga je više zanosilo naricanje siromaha koje je besplatno liječio. Naime, ono što je nakon revolucije preostalo prisilno novačenim i novčano opelješenim Sicilijancima, odnijele su represija i kolera, a osiromašenje Crkve samo je zagorčalo glad. Ne samo da se »don Bosco Juga« u takvu trenutku odazvao svećeništvu, nego je po zamisli svetoga Franje Saleškoga i župne obitelji pozvao da dio svakodnevnoga ručka podijele s potrebitima. Iz toga »Zalogaja za siromašne« ponikli su misionarski sluge i službenice siromahâ, okrijepljeni medenom spoznajom da je svaka patnja posebna te zaslužuje posebnu utjehu. Tako razabiru samo Božje ruke.
