Život na otocima komentira hrvatski branitelj Željko Peran, magistar agronomije, koji živi na otoku Rabu. »Donekle stoji činjenica da se o otocima najviše raspravlja pred izbore i to se poglavito odnosi na manje koji nemaju dobro razvijenu infrastrukturu i povezanost s kopnom«, kaže Peran. Ističe da to prvotno ovisi i o sposobnosti lokalnih vlasti na otocima. »Očiti su primjer neki otoci koji se relativno dobro razvijaju u odnosu na trenutačnu situaciju u državi, kad nam kronično svima nedostaju sredstva za brži i željeni razvoj. Tu bih možda u prvom redu spomenuo Rab koji živi isključivo od turizma i za turizam i sve, ama baš sve je vezano uz turizam. Propašću turizma došlo bi i do propasti 700-tinjak obrtnika i poduzetnika na otoku. Stoga, dobro osmišljeni razvojni planovi donose i daljini napredak i zapošljavanje, premda se nažalost trend iseljavanja i nadalje nastavlja na našim otocima.«
Peran kaže da nije sve crno te da vlasti koje su odlučivale u državi nisu zanemarile otoke. »Naravno da bi moglo biti bolje i više, ali poznato nam je koliko košta subvencioniranje primjerice nekih brodskih linija, katamarana i koliko se uložilo u prometnu povezanost s otocima, poglavito onim manjima. Zadržavanje i zapošljavanje mladih na otocima ponajprije ovisi o privatnim inicijativama i potpori koju daje država i lokalna samouprava. Naši su otočani tradicionalno sumnjičavi prema pokretanju privatnih biznisa, međutim kad se pojavi netko sa strane i uspije, ubrzo shvate da to mogu raditi i oni sami. Možda bi država trebala smanjiti poreznu stopu na otocima. Time bi vjerojatno privukla i nove žitelje na otok. Znamo sami da je život na otocima neusporedivo skuplji u odnosu na kopno zbog prijevoznih troškova, izgradnje infrastrukture. Zbog toga bi trebalo smanjiti porezne osnovice na otocima, što bi donekle stimuliralo novo doseljavanje. Problem je i kod velikih tvrtka, privatnika i društvenih ustanova teško rješavanje stambenoga pitanja, što u startu već odbija povratak ili doseljenje mladih na otok, poglavito u neke renomirane tvrtke kao što je konkretno kod nas rapska bolnica i slično.«
Na otocima je puno državne imovine, a o tome kako je iskorištena i što činiti, Peran kaže: »Što se tiče državne imovine tu bi svakako trebalo donijeti neke nove zakone koji bi omogućili lokalnoj samoupravi raspolaganje takvim objektima. Na primjer, u rapskoj talasoterapiji, koja je prije Domovinskoga – obrambenoga rata bila opremljena najmodernijom medicinskom tehnikom i specijalističkim personalom i koja se još uvijek vodi kao jedna od vodećih kuća takvoga tipa, cijele je godine bio popunjen kapacitet i u njoj je radio nemali broj zaposlenika. Danas je ta zgrada, s okolišem gotovo na najatraktivnijoj otočnoj lokaciji, zapuštena ruševina u kojoj se uglavnom po pričanju skupljaju ‘injekcijaši’ i ‘travarići’ te je postala ruglo ne samo grada Raba, nego i cijele države. Naši gosti, poglavito stranci, to ne mogu pojmiti. Ima tu i mnoštvo drugih zgrada koje su prije rata bile uglavnom dobro uređena odmarališta, a danas na ruglo grada i države zjape i unakazuju okoliš poslovnih i turističkih sredina na otoku. Trebalo bi donijeti zakon kakav imaju na zapadu: bez obzira na vlasništvo, objekt vlasnik treba u određenom roku renovirati ili postaje vlasništvo lokalne samouprave, koja potom njime upravlja i daje ga na koncesiju novim vlasnicima ili im ga prodaje. Druga mogućnost je da se takve zgrade, ako se u točno određenom razdoblju ne obnove, sruše i teren u potpunosti sanira. Tako bismo se oslobodili ruševnih zgrada koje su i opasnost za ljude i nagrđuju okolni prostor pristojno uređenih kuća, vila i apartmana. Država pod hitno treba donijeti provedive odluke i zakone. Tako bismo stimulirali i razvoj zdravstvenoga turizma npr. u talasoterapiji i ponovno zaposlili nemali broj djelatnika, a to bi potaknulo i domaće stanovništvo na školovanje u tom smjeru ili pak na preškolovanje, pa mladi ne bi odlazili s otoka.«
Peran ističe da je zapuštenost Gologa otoka nešto žalosno i sramotno. »Poznati su u svijetu mnogi zatvori koji su postali iznimne turističke atrakcije u cjelogodišnjem turizmu. Goli je otok spomenik na totalitarni, da ne kažem fašistički jednoumni sustav, na čijem su kamenu ugašeni životi tisuća ljudi, ponajprije intelektualaca i onih koji su imali hrabrosti predlagati neke promjene u ondašnjem sustavu. Dakle, govorim o stanju poslije Drugoga svjetskoga rata, o vremenu kad je Goli otok bio politički zatvor, kasnije se preorijentirao i na kriminalne zatvorenike. Kad bismo to stavili u funkciju, a mogućnosti su iznimno velike, time bismo uvelike produžili turističku sezonu. Nama na otoku nisu prijeko potrebni novi veliki mastodontski objekti, samo popunjavanje ponude, jer i ovako nema dovoljno kvalitetne ili priučene radne snage za stotine turističkih radnja ili hotela na otoku tijekom sezone. Takve radne snage nema više ni u kontinentalnom dijelu zemlje odakle su se uglavnom popunjavala sezonska radna mjesta. Valorizacijom nekih takvih objekata otok bi zasigurno produljio svoje turističko poslovanje na gotovo cijelu godinu. Svi znamo što to znači, osobito mi otočani. Mi kad odlazimo na odmor, ne idemo se kupati, nego razgledavamo ponajprije povijesne znamenitosti, a takvih na Rabu ima zaista nebrojivo. Zanimljivo je još nešto, a to je da stranci sve više imaju potražnju za kupnjom nekretnina na Rabu i drugim otocima. Znamo da Rab još od 3. stoljeća slovi kao ‘Felix Arba’, sretan grad Rab. To govori o visokoj kvaliteti življenja na otoku, koju su spoznali još stari Rimljani. Nažalost, ta kvaliteta još nije dovoljno prezentirana našim turistički interesantnim tržištima.«
Osvrćući se na velike trgovačke lance, Peran ističe da su u nekom smislu prihvatljivi jer konkurencija među njima smanjuje cijene artikala, ali ti veliki trgovački lanci pojavljuju se i s prodajom gotovih jela, po donekle popularnim cijenama, čime se izravno utječe na rad restorana, konoba i drugih objekata koji pružaju usluge prehrane turistima. To znači i smanjenje zapošljavanja radne snage, a nerijetko i zatvaranje prehrambeno-uslužnih turističkih objekata. »Takvi lanci imaju premalo hrvatskih proizvoda u svojoj ponudi. Osobno više kupujem kod lokalnih trgovaca jer zapošljavaju radnu snagu tijekom cijele godine i ne smanjuju prostorni obujam ponude kao neki drugi lanci tijekom zime, koji usput rečeno smanjuju i broj zaposlenih u izvansezonskom razdoblju.«
U promišljanju o samoodrživosti otoka Peran navodi da je na Rabu nekada obrađivano gotovo 1200 ha kvalitetnih poljoprivrednih površina. »Svojim poljoprivrednim proizvodima opskrbljivao je gotovo sve svoje okruženje, npr. Mali Lošinj, nekad nezanemariv Jablanac, Velebitsko podgorje, Senj, Novi Vinodolski, Crikvenicu. Često su se rapski proizvodi plasirali i u Rijeku ili u Zadar u vrijeme brodske povezanosti među tim mjestima. Rab je proizvodio do 400 vagona vina, a danas je ta proizvodnja smanjena na kojih 10 posto od nekadašnje. Proizvodnja povrća, a poglavito voća, stagnirala je, premda je proizvodnja povrća još uvijek poprilično dobra. Danas je na otoku gotovo 600 OPG-a, 200-tinjak njih u sustavu je poticaja, 200-tinjak ih se još pojavljuje s prodajom sitnih viškova, a ostali proizvode uglavnom za svoje potrebe i potrebe svojih gostiju. Normalno je da na primjer Rab ne može proizvoditi sve poljoprivredne kulture, neke proizvode neizbježno je nabavljati s kopna. Međutim, u osnovnim poljoprivrednim proizvodima Rab može proizvesti dovoljno hrane za svoje potrebe i potrebe svojih gostiju. Nažalost, sve slabijoj proizvodnji pridonosi još uvijek dijeljenje parcela po nasljeđivanju. Tu smo daleko iza europskih zemalja u kojima se npr. u Engleskoj više od stoljeća ne može dijeliti poljoprivredno zemljište i može ga nasljeđivati samo jedan nasljednik. To pravilo i zakon vrijedi za sve zemlje u Europi zapadno od Balkana osim Hrvatske. Slovenija takav zakon primjenjuje od 70-ih godina prošloga stoljeća. Doduše ima i mlađih ljudi koji se kroz OPG dobro drže na tržištu, proizvodnjom i preradom raznih poljoprivrednih, kozmetičkih i ljekovitih preparata i prerađevina. Pokazuje se velika mogućnost kako proizvodnje i prerade tako i prodaje kroz turističku ponudu. U tom smislu neke udruge organiziraju i razne manifestacije predstavljanja i prodaje izvornih otočnih proizvoda s markicom te je zasad prilično velik broj proizvoda visoke kvalitete. Najviše je ipak napredovalo maslinarstvo te se broj stabala utrostručio u odnosu na devedesete. U maslinarstvu je napravljen i najveći pomak u podizanju kvalitete maslinova ulja. Tako se po uzorcima prije oko 25 godina proizvodilo samo 1,7 % ekstradjevičanskoga maslinova ulja. Danas je to oko 76 %, a sljedećih je 20 % kvalitetnoga ulja i tek negdje oko 4-5 % slaboga i nekvalitetnoga ulja. Cjelokupna se proizvodnja plasira kroz turističku ponudu i ne zadovoljava potražnju na tržištu. Zaštita ide malo teže jer se ona uglavnom obavlja ljeti kad domaćini zbog gostiju nemaju vremena pravodobno tretirati masline i zaštititi ih od štetnika, nego ih većina tretira onda kad ima vremena za to, a dotle se štetnici namnože i često unište rod. S druge strane maslinari zapravo dobivaju ekološko maslinovo ulje od ploda koji ostane jer ih većina ne rabi zaštitna sredstva. Moramo znati osnovnu stvar u poljoprivrednoj proizvodnji koja vrijedi u svim razvijenim zemljama: zemlja je onoliko jaka i stabilna koliko joj je jaka samoopskrba prehrambenim artiklima. Gdje smo tu mi?«
