Već sada se može reći da pastirsko pismo biskupa Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u povodu godine Svetoga jubileja 2025. i spomena na više velikih hrvatskih obljetnica pripada stožernim dokumentima po svojoj važnosti i aktualnosti, a napose po katoličkoj autentičnosti. Riječ je o pismu koje je pisano i kao priprema i kao orijentir za skorašnji veliki jubilej koji će na razini opće Crkve biti vođen geslom »Hodočasnici nade«, a samo je postalo znakom nade za vjernike u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i šire.
Ako je istina da mali narodi ponekad dođu u napast pa svoju ulogu u svijetu, i kad postignu najmanje uspjehe, proglašavaju sudbinskom, taj »kompleks« u potpunosti je nevidljiv u biskupskom pismu.
Štoviše, pismo je tako sročeno da je postalo vrlo relevantnim znakom za čitavu Crkvu u svijetu: nepretenciozno je jer ne želi biti ičije osim svoje, hrabro je u suočavanju s bremenitim izazovima – od rodne ideologije, surogatstva i migracija pa do umjetne inteligencije – i evanđeoski autentično u doba kada neki katolički nauk žele rasporediti po konfekcijskim brojevima (već kako komu paše). Taj dokument ne podilazi nikomu: ni onima koji bi ubili nacionalne identitete, a započeli bi s brisanjem povijesti, ni onima koji bi od osobnih identiteta napravili »tržnicu«, ni onima koji bi vjeru iskoristili u političke svrhe. Riječ je o pismu u kojem su i prošlost i budućnost i sadašnjost hrvatskoga naroda ukorijenjeni u Bogu koji je neprolazan, vječan. Time su biskupi pokazali tko je jedini jamac sigurnosti u nesigurnim vremenima. Stoga hrvatski vjernici mogu biti ponosni na činjenicu da se u redcima pisma hrvatskih biskupa vidi da se oni nisu ni odnarodili ni »odcrkvenili« te da postaju duboko svjesni sve ozbiljnosti vremena u kojem se nalazi i Crkva i narod na pragu druge četvrti 21. stoljeća. Dokument je to koji je zaslužio da ga se dugo i pomno analizira – što će se s vremenom zacijelo i događati – a već sada se može analizirati pod vidom poziva na svijest o identitetu.
Pismo hrvatskih biskupa na neki je način odvažan poticaj hrvatskim vjernicima da nanovo otkriju svoj izvorni kršćanski, katolički identitet te da u skladu s njim i žive.
Snažno upozorava da je primarni identitet katoličkih vjernika njihov identitet djece Božje. Nadalje, lijepo se razlaže da bi ono što se često naziva »hrvatskim identitetom« bilo pogrješno olako odijeliti od Boga i od Crkve. Spominje se i identitet Crkve u Hrvata kao Crkve mučenika i svetaca, s time da istaknuto mjesto na karti hrvatske svetosti zauzima bl. Alojzije Stepinac. Pismo razotkriva i identitet obitelji utemeljene na braku muškarca i žene te da identitetu društva koje želi nadvladati demografske slomove ne pripada zahvat ideološke kolonizacije rodne i drugih ideologija. Biskupi dodatno učvršćuju vjernički identitet najavom da će se čitav hrvatski vjerni narod u lipnju 2025. posvetiti Presvetomu Srcu Isusovu. Kakva li će to tek biti vjernička osobna iskaznica!
Kao što se već s ulaskom u došašće može osjetiti milina Božića, tako se i preko pisma hrvatskih biskupa s nadnevkom prve adventske nedjelje može osjetiti nada da unatoč brojnim ugrozama koje vrebaju nad čovjekom, narodom, domovinom i Crkvom – još nije sve izgubljeno. Jasno je da ne daju nadu samo riječi, nego upravo dojam da su nastale kao odraz vjerničke snage koja je u Crkvi i narodu već prisutna.
