Supružnici Kevrić nisu uobičajen bračni par. Majka su i otac kakve rijetko tko ima. Oni su liječnici, ali ne bilo kakvi. Putuju svijetom, ali ta putovanja nisu turistička. Oboje 55-godišnjaci, brigadirka Ružica Pavić-Kevrić i brigadir Šime Kevrić vojni su liječnici, pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske te Vojnoga zdravstvenoga središta, jedinice Zapovjedništva za potporu. Rođenu Đakovčanku i rođenoga Visočana spojio je studij medicine u Zagrebu, u kojem su, unatoč selidbama, proveli veći dio života. Vjenčali su se ujesen ratne 1992. u Zadru.
Zbog bogatoga obiteljskoga i profesionalnoga života supružnici Kevrić posebno su zanimljivi ne samo u prvim danima kolovoza kad se slave domovinske obljetnice nego i u Godini obitelji, a iza vojničkoga stava i odore tijekom razgovora otkriva se sjaj u očima i osmijesi na licima dok za Glas Koncila govore o braku, obitelji i služenju domovini, što im je, kako sami kažu, velika čast.
Oboje se slažu da posao vojnoga liječnika nije lak. Iako su njihovi putovi ulaska u vojsku i vojno liječništvo bili različiti, oboje su svoje prve službe preuzeli tijekom Domovinskoga rata. Brigadir Kevrić ušao je u Domovinski rat kao apsolvent medicine, a odgojen u vjerničkoj obitelji i domoljubnom duhu, nije mogao ne odazvati se zovu domovine 1991. Tek kasnije, 1994., nakon što je u međuvremenu diplomirao, pozvan je da postane i profesionalni vojni liječnik. Tako je počela njegova nimalo jednostavna, ali zanimljiva karijera, o kojoj kaže: »Ponosim se odlukom služiti svojemu narodu i domovini. Sretan sam da to činim baš u ulozi vojnoga liječnika jer tako mogu dati najviše od sebe, a na dobrobit našim vojnicima.«
Supruga, koja mu je kao mladiću stavila krunicu oko vrata i ispratila ga u rat, i sama se sa završenim pripravničkim stažem 1995., tada već kao majka dvogodišnjega sina, pridružila obrambenomu ratu kao pripadnica zrakoplovstva. Kada se odlučila za medicinu, kako kaže, ni na kraj pameti nije joj bilo postati vojnom liječnicom, no potreba za liječničkim kadrom tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj vojsci bila je odlučujuća prekretnica.
»Nije bila laka odluka, ali već pomisao da se čovjek suočava s nečim u čemu ne vidi jasan put, povod je pobuditi vjeru u sebe i svoje sposobnosti, zazvati Božju pomoć te prionuti s motom ‘evo me’. Nije uvijek vojni sustav bio na toj razini, ali vrijedi se zauzeti za ideale jer moramo biti odgovorni prema narodu kojemu služimo. Mnogi su nam spominjali da bismo u civilstvu bili ‘gospoda doktori’, bolje zarađivali i bili priznatiji. Mi izvršavamo predano svoje poslanje na ovaj način«, rekla je i dodala da joj je suprug bio glavni oslonac za tu odluku, napominjući u šali da je on »glavni krivac« što je danas profesionalna vojnikinja, odnosno vojna liječnica.
Odgovor na profesionalni poziv vojne liječnice značio je za obitelj Kevrić mnogo žrtve i izazova jer su oboje bili profesionalni vojnici u ratno vrijeme pa su djecu najčešće čuvali baka i djed s mamine strane u Gorjanima. Supružnici Kevrić, kako kažu, beskrajno su zahvalni svojim obiteljima koje su im uvijek bile velika potpora i pomoć, bilo čuvanjem djece ili savjetom kada je to bilo najpotrebnije.
»Međusobna potpora i razumijevanje u braku i obitelji neizmjerno su važni, a ako su praćeni i potporom bližnjih, to je dodatna dobrobit. Naš nas životni put uči da upravo obitelj, napose u bremenitim trenutcima, daje snagu«, kažu supružnici.
Bilo je dosta trenutaka kada nisu bili na okupu, stoga nije manje važno kakvi su ti zajednički trenutci bili, napomenula je supruga. Godina sv. Josipa, zaštitnika obitelji, posebice povezana s Godinom obitelji, za obitelj Kevrić nedvojben je poticaj da i u vlastitoj obitelji promišljaju o dubljem značenju obitelji. »Trudimo se da naša djeca osjete snagu i važnost obiteljskoga zajedništva, posebno u smislu potpore u zasnivanju vlastite obitelji na čvrstim temeljima. Vjerujemo da smo sinove, koji su sada već odrasli, uspjeli odgojiti u ozbiljne ljude.«
Odgoj djece s obzirom na karijeru nije uvijek bio lak, ni roditeljima ni sinovima, zbog čestih selidaba koje su djeci znale teško pasti. »Promjena sredine nije mila ni odraslima, a još manje djeci. Odlazi se iz poznatoga u nepoznato, i bojazan je neizbježna. Neke se stvari i situacije naknadno pokažu dobrim, neke baš i ne, barem ne onoliko pozitivnim koliko čovjek očekuje ili su mu takvima bile predstavljane. Ali mi se, kao i naši sinovi, uvijek volimo sjećati onih pozitivnih i lijepih trenutaka«, rekli su roditelji sinova Luke i Tvrtka.
Najteže je bilo, rekla je supruga, uskratiti djeci njima bitne trenutke roditeljske prisutnosti, a u životima djece profesionalnih vojnika bilo ih je nemali broj. »Jasno, bilo je to doista zahtjevno, posebice u odnosu na djecu u nekim za nas i njih prijelomnim trenutcima vezanim uz školu i odrastanje. To su trenutci koji roditelja ojačaju i povežu još jače ili ih, što također nije nepoznanica, udalje, čak i razdvoje«, prisjeća se supruga i dodaje: »Mi smo to iskusili, ne jednom, nego uvijek kad smo se zatekli u teškoćama, bilo izravnije vezanim uz posao bilo onim drugim, a posebice u trenutcima bolesti nekoga od bližnjih. Nema formalne institucije koja može nadomjestiti obitelj. Glavno uporište u teškim trenutcima može biti samo obitelj.«
Brigadirka Pavić-Kevrić nedavno se vratila iz KFOR-ove misije potpore miru na Kosovu, a sada je na poziciji zamjenice zapovjednika Vojnoga zdravstvenoga središta te je jedina žena u Oružanim snagama na zapovjednoj dužnosti te razine koja većinu vremena podrazumijeva područje zapovijedanja, vođenja, koordinacije i nadzora provođenja operativnih zadaća iz područja vojnoga zdravstva. Aktualna dužnost brigadira Kevrića jest zapovjednik Role 2 Vojnoga zdravstvenoga središta. Role 2 terenska je vojna bolnica, koja je u skladu s NATO-ovim standardima druga razina zdravstvene potpore u vojnim operacijama i misijama, čiji je temelj primarno kirurško zbrinjavanje stradalnika. No ona nikako, naglašava Kevrić, nije namijenjena samo vojnim operacijama, nego je na raspolaganju i civilnoj zajednici, posebice u okolnostima izvanrednih događanja.
Oboje su bili u misijama u Afganistanu – u aktivnoj ulozi zbrinjavanja vojnika te kao savjetnici i mentori za zdravstvo. »Svi poslovi, kako u domeni liječenja tako i oni u domeni upravljanja ili obučavanja medicinskoga osoblja, bili su na jednoj strani ozbiljna obveza, a na drugoj profesionalni izazov i časna dužnost hrvatskoga vojnika«, rekao je zapovjednik Role 2.
Njihov posao težak je i psihički i fizički, potvrđuju brigadiri. Mnogo toga daju, žrtvuju, konstantno se suočavaju s teškim i neizvjesnim situacijama, no njihov ih rad ujedno obogaćuje. »Iskustvo, susret s drugim kulturama i ljudima tih kultura, osmijeh djeteta i zahvala njegove majke na spašenom životu neprocjenjivi su trenutci. Kada se vidi koliko je neka najobičnija stvar mala i beznačajna, a drugima znači sve i neizmjerno su zahvalni na njoj, čovjek počinje drugačije gledati na život.«
Smatraju da uvijek i prije svega treba imati ljudskost i biti čovjek: »Mi jesmo liječnici, jesmo vojnici, ali prije svega smo ljudi, a u tome su nam putokaz i načela katoličkoga liječništva. Ta načela nisu nikakva ekskluziva, ona pomažu biti liječnikom i ostati čovjekom u susretu s ljudima u bolesti i potrebi. Vojni liječnik još je izloženiji takvim situacijama: biti liječnik i vojnik, posebice u borbenim okolnostima i većim stradavanjima, zna čovjeka dovesti u dvojbu koja može otežati vršenje dužnosti.«
