Jedna od govornica na nedavnom Europskom kongresu obitelji, koji je sredinom listopada održan u Dubrovniku, bila je i britanska novinarka Miriam Cates, koja je govorila o izazovima u obrazovanju. No govornica iz Velike Britanije, koja je donedavno bila i zastupnica u britanskom parlamentu, pozornost javnosti u svojoj domovini privukla je problematiziranjem pitanja koja se duboko tiču kulture i opstanka zapadnih društava. Neka od njih su i agresivno promicanje rodne ideologije i nekontrolirane migracije. Nije stoga nedostajalo povoda da se na »marginama« dubrovačke konferencije za razgovor zamoli Miriam Cates, koja je s čiteteljima Glasa Koncila spremno podijelila svoje poglede.
Mislim da je roditeljima danas teško uravnotežiti posao i obitelj, pogotovo majkama. Do trenutka kada sam bila izabrana za članicu britanskoga parlamenta radila sam ponešto za tvrtku koju je suprug vodio, ali većinom sam bila posvećena djeci i kućanstvu te angažmanu u lokalnoj zajednici. Posao u parlamentu bio je velika promjena za našu obitelj jer sam tri ili četiri dana tjedno morala provesti u Londonu koji je više od 300 km udaljen od Sheffielda blizu kojega živimo. Prije toga nikada se nisam odvajala od djece više od dva dana godišnje. Suprug je morao smanjiti posao i više se posvetiti djeci. Nekoliko je mjeseci bilo teško priviknuti se, no tada smo usvojili rutinu. Moje je najmlađe dijete tada imalo pet godina. Određen broj tjedana u godini zastupnici ne moraju biti u parlamentu; moraju raditi u svojoj izbornoj jedinici, tako da sam mogla raditi kod kuće. Uspjeli smo, no svakako to ne bi bilo moguće da su djeca bila mala, predškolske dobi. Imali smo čvrste granice; umjesto da ostajem i četvrtkom u parlamentu, gotovo sam uvijek srijedom navečer išla kući kako bih u četvrtak ujutro bila s djecom. Vikendom nisam radila, posvećivala sam se obitelji. Mnogi članovi parlamenta nemaju djecu školskoga uzrasta ili ih nemaju uopće. Ja sam se kao parlamentarka morala odreći nekih aktivnosti, no poslije se pokazalo da nagrada za to ne dođe odmah, nego poslije. Kada čovjek učini pravu stvar za svoju obitelj, Bog to uvijek nagradi.
Da. Prije sedamdesetih, da bi se kupio stan, jedna je osoba mogla podići kredit. Tada su se pravila promijenila. Kako bi se kupili veći stanovi, banke su računale na dva dohotka, muža i žene. Tada su cijene porasle i više se nije mogao kupiti stan bez dvaju dohodaka. Visoke cijene stanova velik su problem u Velikoj Britaniji. Kada mladi par podigne kredit, u klopci je; rata je tolika da si ni jedno od njih ne može priuštiti porodiljni dopust od godinu ili dvije. U stvarnosti 60 do 70 posto žena želi kompromisni model – raditi na pola radnoga vremena dok su djeca mala. Nažalost, znatan broj žena s vrlo malom djecom odrađuje puno radno vrijeme jer si ne mogu priuštiti drukčiji scenarij. Broj takvih žena povećao se u posljednjih deset godina. To je doista tužno. Taj problem treba riješiti. Vlada se boji da će, ako produlji porodiljni dopust, mnogo žena napustiti tržište rada. Taj je strah lažan. Vrlo mali broj žena ne bi se vratio na posao, ali čini se da taj strah pothranjuje ekonomske mjere.
Politika me uvijek zanimala, ali nikada nisam planirala postati političarka. Bila sam uključena u vrlo lokalnu politiku – na razini sela u kojem živimo – dok su moja djeca bila mala. Doista sam uživala u suradnji s drugim ljudima, u radu za lokalnu zajednicu. Organizirali smo kampanju za spas parka. Općina je namjeravala posjeći vrlo stara, lijepa stabla. Organizirali smo se i spasili ih. Potom smo prikupljali novac za lokalnu školu kako bi mogla organizirati poseban dan posvećen raznim aktivnostima. Tada sam pomislila da bih mogla ići dalje i natjecati se za gradsko vijeće. Imala sam sreće sresti prave ljude u pravo vrijeme, koji su mi pokazali što i kako. Kada je došlo vrijeme parlamentarnih izbora, kandidirala sam se i bila izabrana, sve se dogodilo tako brzo. Bilo je jako lijepo predstavljati u parlamentu svoju vlastitu zajednicu, izbornu jedinicu iz koje dolazim.
Kako ja to vidim, europska društva prošla su traumu tridesetih i četrdesetih, koja se na istoku Europe nastavila komunizmom. Razumljivo, narodi zapadne Europe htjeli su spriječiti da se takva zlodjela ikada više ponove. Rješenje je bilo donijeti zakone i međunarodne konvencije kako bi se zaštitile sloboda govora i sloboda udruživanja, što je bila sjajna ideja. Svi konzervativci složili bi se da su nam ti zakoni apsolutno potrebni. No problem je što smo sva ograničenja počeli promatrati kao ugnjetavanje, ne samo stvarnu diskriminaciju. Ograničenja koja su tako dugo održala zapadnu civilizaciju, primjerice brak i svetost ljudskoga života, odjednom su se počela promatrati kao tlačiteljske stvarnosti, a ne kao temelji sloboda koje uživamo. Zato su se te stvarnosti počele sustavno rušiti. Tako da od šezdesetih naovamo vidimo postojano potkopavanje temeljnih načela zapadne civilizacije, i to u ime liberalnoga individualizma. U Ujedinjenom Kraljevstvu parlament pokušava donijeti zakon o potpomognutom samoubojstvu i svi se argumenti »za« temelje na liberalnom individualizmu: »Ne bi trebalo ograničavati autonomiju pojedinca. Ako netko želi umrijeti, treba mu omogućiti da umre.« To je potpuno isti argument kojim se potkopavaju sve druge doista važne vrijednosti. To je vrlo uzak pogled na moral.
Sve to zapravo izgleda kao misaoni pokus. Možemo željeti da struktura obitelji nije važna, da brak nije važan, no iz iskustva možemo vidjeti (iz povijesti, ne samo statistike) da su itekako važni. Problem je s individualizmom to što se temelji na umišljaju da smo svi mi pojedinci koji ne trebamo jedni druge, da možemo biti autonomni. Međutim, ne možemo. To je potpuno pogrješno. To je ideologija koja danas dominira Zapadom, no dovela je do nevjerojatne demoralizacije Zapada, do točke da se u zapadnom svijetu sve manje rađaju djeca.
U krivu su, i to na više razina. Problem sa stopom rađanja izgleda ovako: nije zapravo važno kolika je populacija, važan je odnos između mladih i umirovljenih osoba. Pitanje je možemo li financijski podupirati stare ljude i raste li ekonomija ili ne. Problem je s uvođenjem mnogo imigranata to što će i oni ostarjeti i trebati mirovine te će tada biti potrebno još migranata kako bi se osigurale njihove mirovine. U Velikoj Britaniji imigranti nemaju znatno više djece od domicilnih Britanaca. Više djece ima možda prva generacija, a tada stope rađanja padaju. Ako stopa rađanja i dalje pada, ostaje isti problem: premalo djece i mladih na postojeći broj starijih osoba. Drugi je problem što je svakoj zemlji potrebna većinska kultura kako bi postojalo povjerenje i odanost ljudi jednih prema drugima, neka vrsta kohezije. S imigracijom manjih brojeva, kroz dulje vrijeme, to se može zadržati, a različite kulture mogu biti zanimljive i provokativne na pozitivan način, donoseći nove ideje. To vidimo u indijskoj ili židovskoj zajednici u Velikoj Britaniji. No kada se doseljava velik broj ljudi u vrlo kratku vremenu, nema integracije, nego se dogodi getoizacija. To potkopava prirodno povjerenje ljudi jednih prema drugima jer više nema većinske kulture, a gubitak povjerenja očituje se u diskriminaciji i povećanim stopama kriminala. Liberalni političari pretvaraju se da su sve kulture iste, a očito nisu. Velika je razlika između, recimo, židovske zajednice koja je vrlo slična modernoj poslijekršćanskoj kulturi (utemeljenoj na kršćanskim vrijednostima) od nekih muslimanskih zajednica koje drukčije razmišljaju o ženama primjerice. Treći je problem imigracije, čak i da ona jest rješenje, u tome što je to rješenje kratkoročno jer se sve zemlje svijeta suočavaju s padom rodnosti, ne samo zemlje Zapada. To vrijedi i za siromašne zemlje, za Indiju primjerice, kao i za Kinu. Za nekoliko desetljeća ne će više biti mladih koji mogu doći u Britaniju ili Francusku jer bit će potrebni u svojim zemljama. U Velikoj Britaniji kombinacija masovne imigracije i ograničenih stambenih kapaciteta uzrokuje rast cijena stanova, što otežava osnivanje obitelji svim ljudima. Problem je i što je vrlo teško kritizirati imigraciju jer slijede optužbe za rasizam. To se mijenja na konzervativnoj strani britanske politike, vrlo se otvoreno raspravlja o problemima povezanim s imigracijom, bez trunke rasizma. Želimo da ljudi dođu u našu zemlju, ali proporcionalno i kontrolirano, da se ne naruši ravnoteža kultura. Jasno, ako prekinemo imigraciju, imat ćemo manjak radnika, što će potaknuti inflaciju.
Tko se sve može »skriti« iza »transrodnoga identiteta«?
Svakako postoje mnoga područja na kojima kršćani i muslimani mogu surađivati. Tu svakako spadaju teme pobačaja i potpomognutoga samoubojstva, kao i spolno obrazovanje u školama. Ima izvrsnih muslimanskih organizacija u Ujedinjenom Kraljevstvu koje propituju spolno obrazovanje, tako da u svakom slučaju ima prilika za suradnju.
Rodna je ideologija vjerovanje da čovjek može imati rodni identitet jer ga ima njegova duša – misli, osjećaji, volja – tako da duša može imati rodni identitet različit od urođenoga spola; da netko može biti rođen kao žena, ali da iznutra zna da je muškarac. To je opet misaoni pokus liberalnoga individualizma. Apsolutno nema načina kako bi se dokazalo postojanje rodnoga identiteta. Što znači osjećati se kao muško? Naime, svačija percepcija vlastitih osjećaja potpuno je jedinstvena i individualna. Ideja je da nije važno jesi li muško ili žensko. Međutim, itekako je važno, želio to netko ili ne. Te su radikalne ideje niknule šezdesetih u američkoj akademskoj niši i na vrlo su se neobičan način progurale u zapadnu kulturu, a to su uvelike ubrzale društvene mreže. Prije 2010., pojave pametnoga telefona, nije bilo mnogo ljudi koji su čuli za to. Eksplozija tih ideja hranjena je društvenim medijima. U Velikoj Britaniji ima mnogo šala o rodnoj ideologiji koje počinju: »Ja se identificiram kao to i to…« No sve to zapravo nije smiješno jer ima vrlo snažan utjecaj na djecu: oni koji se počnu pitati jesu li svojega spola ili ne, mogu doći do tragičnih ishoda kada posegnu za uzimanjem hormona ili čak kirurškim zahvatima koji će trajno osakatiti njihova tijela. Potonje je zločin. No čak i kada djeca nisu time zahvaćena, to poništava našu kolektivnu odgovornost kao odraslih osoba. Kada nastavnici djeci prodaju gluposti, što im to govori o autoritetu odraslih u društvu? Ako im nastavnik govori da postoje 72 roda, a dijete zna da je to smiješno te da postoje samo muško i žensko, poštovanje prema nastavniku pada. To potkopava svaki autoritet, što je iz očitih razloga loše za djecu. Postaju zbunjena, ne znaju što mogu očekivati od odraslih.
Nadam se da će neki od tih liječnika kazneno odgovarati. Upravo je nevjerojatno da netko tko je obrazovan za liječnika, dakle za liječenje bolesti i pomaganje ljudima, može misliti da je etički opravdano odrezati zdrave dijelove dječjega tijela. To pokazuje koliko je duboko prisutna ideja liberalnoga »prosvjetiteljstva« da samoostvarujući pojedinac odlučuje tko je on, koliko je duboko ušla u kulturu, do mjere da visokoobrazovani ljudi s velikim društvenim kapitalom mogu misliti da to ne samo da je u redu, nego je službeno prihvaćeno. To je nevjerojatno. Možemo smatrati da smo racionalna ljudska bića te da donosimo odluke na temelju dokaza, ali nije tako. Najčešće postupamo prema tome što drugi ljudi očekuju od nas. Ako se kultura sastoji od ljudi s liberalnim pogledima, a nečiji status ovisi o tome je li dio te skupine, ako nije vrlo hrabar, ponašat će se kao da jest njezin dio. I opet, kao što nastavnikove riječi koje promiču rodnu ideologiju potkopavaju cijelu nastavničku struku, tako i liječnik koji propisuje blokatore puberteta potkopava cijelu liječničku struku.
Jedna je moja prijateljica sjedila u bolničkoj čekaonici kada je sestra prišla 70-godišnjemu muškarcu do nje i rekla mu: »Oprostite, prije daljnjega postupka moram pitati jeste li možda trudni.« Jasno je da se cijela čekaonica smijala!
Ako medicinska sestra može postaviti takvo pitanje, kako znamo da se išta što medicina čini temelji na dokazima? S jedne strane to izaziva smijeh većine Britanaca, no s druge strane potkopava autoritet naših institucija.
I to je misaoni pokus: Ne bi li bilo izvrsno kada bismo mogli odgoditi pubertet? To nije izvrsno. U nekom je smislu izvedivo. Ako se djetetu daju blokatori puberteta te mu se nakon nekoga vremena prestanu davati, prirodan proces puberteta započet će, ali nije sigurno da ne će biti drugih učinaka. U pubertetu se ne događa samo spolni razvoj, nego i mozak uvelike sazrijeva, razvijajući funkcije kritičkoga mišljenja. Dok blokatori puberteta odgađaju spolni razvoj, smatra se da bi mogli odgoditi i moždani razvoj, odnosno ograničiti ga. Kao i tijelo, mozak očekuje hormone koji mogu imati i druge učinke osim spolnoga razvoja. O tome ne znamo dovoljno i vrlo je neetično tako eksperimentirati na djeci. Iako aktivisti tvrde da je blokada puberteta tek odgoda, u Velikoj Britaniji 99 posto djece kojima se daju blokatori puberteta završi na hormonima suprotnoga spola koji će trajno promijeniti njihovo tijelo.
Ideja »rodno afirmativne terapije« brzo je raskrinkana kada se uvidjelo da su mnoga djeca koja žele promijeniti spolni identitet već vrlo ranjiva iz cijeloga niza razloga, zbog trauma, zlostavljanja, autizma, poremećaja prehrane i slično, i da su došla na pomisao da promijene identitet pod utjecajem društvenih mreža ili škole. Ideja da ih se stavi na lijekove jednostavno je loše rješenje. Uglavnom se radi o djevojčicama. U svakoj generaciji djevojke su podložne nekoj vrsti psihološke teškoće ili društvene zaraze. Prije je to bila anoreksija, onda je došlo samoozljeđivanje, a sad je to rodni identitet. Djevojke su općenito više sklone introspekciji i depresiji od dječaka. Društvene mreže za njih su kobne jer umjesto da se uspoređuju s drugih petnaest djevojaka u svojem razredu, uspoređuju se s milijunima ljudi diljem svijeta.
Jasno je da se djeci moraju objasniti spolni sustav i trudnoća; tomu služi biologija. No osim poučavanja biologije spolnoga odnosa, sve se vrti oko vrijednosti, o moralu i nemoralu. Sada pak živimo u kulturi u kojoj ne postoji zajednički sustav vrijednosti. Ljudi imaju vrlo različite ideje o spolnosti. Tu su i muslimani i kršćani, zatim vrlo svjetovne osobe, ljudi koji ne misle da bi trebala postojati ikakva pravila vezana uz spolnost. Pod tim je vidom potpuno neprimjereno da nastavnici odnosno država govore djeci o vrijednostima vezanim uz spolnost kada nema konsenzusa.
