Za razliku od Hrvatske, u školama Ujedinjenoga Kraljevstva provode se svakodnevna testiranja djece na prisutnost koronavirusa. Nametnuta je mjera skupa, štetna i neopravdana, ali može poslužiti kao upozorenje odgovornima u Hrvatskoj da je sličan scenarij izgledna prijetnja svakomu društvu koje podilazi panici i pandemijskomu marketingu. Kako bi se izbjegla napast masovne dijagnoze u školskim klupama, engleski slučaj treba iskoristiti kao primjer učenja na tuđim pogrješkama.
Camilla Kingdon, predsjednica Kraljevskoga koledža za pedijatriju i zdravlje djece (RCPCH) u Londonu, smatra da testiranje školske djece treba hitno prekinuti. »Zahtjev da se potpuno zdrava djeca testiraju, uz prijetnju da se isključe s nastave, povećava razinu kaosa u školskom sustavu. To je sasvim nepotrebno.« Ona tvrdi da »populacija za koju je zaraza koronavirusom beznačajan rizik ne smije podnositi najveći teret pandemije«.
Članovi koledža RCPCH, vodećega stručnoga udruženja u zemlji, smatraju da je opoziv testiranja u školama u interesu obrazovanja djece. »Smatramo da se djeca i tinejdžeri trebaju usredotočiti na svoje obrazovanje, sudjelovanje u nastavi treba poticati, a ne prekidati rutinskim testiranjem asimptomatskih ljudi.«
Njihovo je polazište da djecu treba zadržati u školi, odnosno da je gubitak pristupa nastavi sada najvažnija tema za djecu.
Oni savjetuju školske djelatnike i roditelje da se prema virusu Sars-CoV2 odnose kao i prema drugim infekcijama, odnosno da se pristup temelji na simptomima: »Kada vaše dijete ima vrućicu ili se ne osjeća dobro, treba ostati kod kuće. U suprotnom treba ići u školu.« Iako su takve upute samorazumljive, nailaze na otpor među upraviteljima javnozdravstvenih politika. Kao i u Hrvatskoj, rijetki se zastupnici u britanskom parlamentu odvaže podržati struku koja se javno protivi nametnutim epidemiološkim mjerama. Konzervativna zastupnica Miriam Cates iz Sheffielda, učiteljica i majka troje djece, testiranja u školi smatra »potpuno besmislenima«, a masovnu dijagnostiku u obrazovnom sustavu naziva »još jednim primjerom tretiranja djece kao građana drugoga reda«. Slična stajališta imaju neki hrvatski zastupnici, poput Stjepe Bartulice ili Marina Miletića, no većina ljudi u Saboru izbjegava tu temu ili konzumira etičku komociju podržavajući, bez jasnoga uvida, promjenljive uredbe nadležnih tijela.
Nakon uspješnoga uvođenja milijuna plastičnih maski po školskim učionicama, nakon rasprodaje hektolitara kationskih dezinficijenasa na ulaznim vratima škola, sada se, eto, nude i brzi antigenski testovi. Oni koji donose epidemiološke artikle ponekad nalikuju na trgovačke putnike. U najnovijim paketima s »darovima« za djecu uskoro će se naći i cjepiva za najmlađe. To je proizvod na kojem se u kompaniji »Pfizer« intenzivno radi, no više marketinški, a manje laboratorijski.
Osim upitne vrijednosti, epidemiološki arsenal uskladišten u škole nasrtaj je na roditeljska prava. Sve do pojave koronavirusa sudjelovanje roditelja u svakodnevnom životu škole (npr. izvannastavne aktivnosti, školski kurikul, terenska nastava, tjedni meni…) bila je institucionalizirana (npr. vijeća roditelja) i dobrodošla suradnja. Idilične odnose uprave škole i roditelja narušili su zdravstveni djelatnici, koji su preporukama i dekretima isključili roditelje iz obrazovnoga sustava. Škole su preimenovane u »virusne rezervoare« i pretvorene u poligone za epidemiološka eksperimentiranja.
Društva koja imaju demografski deficit i koja svoje gradove nazivaju »prijateljima djece« trebala bi se više brinuti o zdravu odrastanju i školovanju mladih generacija, trebala bi u školama provoditi testiranja znanja i talenata, a ne virusa.
