Kao »domagojci«, tako su i hrvatski »orlovi«, poslije »križari«, dali velik broj vrsnih intelektualaca koji su djelovali na različitim područjima nacionalnoga i domovinskoga života. Među njima nedvojbeno je i Ante Oršanić, koji je pridonio hrvatskoj političkoj misli te katoličkomu i društvenomu novinstvu i publicistici.
Rođen je u Vukovaru 28. travnja 1907. Gimnaziju je polazio u Vukovaru i Vinkovcima, a studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tridesetih godina bio je redoviti suradnik časopisa »Hrvatska smotra«, što ju je 1933. pokrenuo i prvi uređivao don Kerubin Šegvić, a zatim njegov brat Ivan Oršanić. Mnogo je putovao, upoznavao Hrvatsku, ujedno se za »stare Jugoslavije« baveći ilegalnim aktivnostima, prije svega u širenju proturežimskih letaka.
U mladosti je bio istaknuti član Velikoga križarskoga bratstva pa je surađivao u njihovu tjedniku »Nedjelji«. Pisao je u »Hrvatskoj smotri«, »Hrvatskom narodu«, »Suradnji«, »Seljačkom ognjištu«, »Hrvatskoj grudi«, »Srijemskim novinama«, »Hrvatskom krugovalu«, »Redarstvu«, »Osvitu«. U nekrologu u »Republici Hrvatskoj« neimenovani autor ističe njegovu »bohemsku prirodu«, nazivajući ga intelektualcem matoševskoga tipa. »Njegov stav uvijek je bio idejni, bez i najmanje natruhe bilo kakve osobne ambicije. (…) Sve što je pisao bilo je posvećeno isključivo hrvatskoj narodnoj problematici, koju je neobično dobro poznavao, čak i u izvanrednim podrobnostima.« Godine 1936. objavio je knjižice »Dr. Ante Starčević« i »Zrinjski i Frankopan«. Smatrajući da Banovina Hrvatska nije riješila hrvatsko pitanje, zajedno s Franjom Dujmovićem pokrenuo je u Slavonskom Brodu i uređivao od 1939. do 1941. novine »Posavska Hrvatska« (izlazila je prije, 1894. – 1918., kao pravaški list), objavljujući u njoj oštre proturežimske tekstove na starćevićanskoj državotvornoj liniji, pa je često bio cenzuriran. Bavio se tada i demografijom. I on i Dujmović prelaze 1942. u »Novu Hrvatsku«, ali i tu do izražaja dolazi njegov duh, posve neprilagođen političkim sukobima i nesklon borbi za pozicije i vlast. S Ivom Balentovićem uređivao je 1940. – 1942. godišnjak »Hrvatski orač«. Potkraj 1944. postaje ravnatelj povremenih izdanja u Glavnom ravnateljstvu Ustaškoga nakladnoga zavoda. U svibnju 1945. otišao je u emigraciju, prvo u Austriju i Italiju, a od 1948. živi u Argentini, gdje je 1951. s bratom Ivanom i sudjelovao u osnutku Hrvatske republikanske stranke, postavši prvim urednikom njezine tromjesečne političke revije »Republika Hrvatska«, u kojoj je objavio više opširnih političkih rasprava, uglavnom pod pseudonimima Pero Matanović i Marijan Bušić. Umro je u Temperleyu kod Buenos Airesa 2. listopada 1959.
Uz brojne tekstove kojima je dokazivo opravdanost i važnost uspostave hrvatske države, posebice se bavio socijalnim pokretima i društvenim poredcima. Među brojnim njegovim britkim tekstovima može se izdvojiti članak »Naši obziri«, objavljen 1931. u tjedniku »Nedjelji – glasilu za katolički rad, prosvjetu i socijalni život«, u kojem je u mahnićevskom duhu »aut – aut!« dao pregnantnu kritiku recentnih totalitarnih sustava komunizma i fašizma, ali i liberalnoga mentaliteta, uz ostalo napisavši: »Naši su obziri bez granica. A to tako ne može da bude. Ne možemo se jednako obazirati i prema onome što koristi i prema onome što škodi. Tu treba ograničiti obzire, pa se dobrome priklanjati i organizirajući se s njime koristiti, a lošega kloniti i organizacijom se pred njim – štititi. Jer treba da bude svakome jasno da moral trgovine ne može regulirati – moralni život i djelovanje. (…) Nama je još uvijek pisano slovo gospodarski moral današnjice svojim novcem, reklamom i podatljivosti – našim slabostima utuvljuje duh današnjice: duh uživanja i požude, duh moralnog pada i društvenih protivnosti, duh kaosa, a mi i ne osjećajući neposredno da je to duh protivu kršćanske kreposti i Kristove ljubavi, živimo s njim i bezobzirno ga podupiremo. Naše društvo, naši ljudi, naš ženski svijet i naša omladina još uvijek klima i tumara putevima modernizma, a htjela bi da bude katolička!? To ne ide! Ne može biti savjesnog katolika bez kršćanskih kreposti, ljubavi i savjesti kao ni katoličkog društva bez savjesnih katolika i svjesnog katolicizma. Ne može biti kršćanskog duha i katoličke svijesti ucijepljene protukršćanskom i protukatoličkom današnjicom. To nikako. Tu treba da se stave i odrede granice i obziri, jer se svako mogao uvjeriti da prevelika obzirnost mnogo škodi katoličkoj stvari. Oni bi poslije ovoga trebalo da budu svakom jasni, jer smo samo onda na pravom puru ako smo katolici, katolici katolicizma Krista Kralja, kat. Crkve i Njegove svete nauke i ako ostvarujemo Njegove ideale po Njegovoj nauci i u Njegovoj Crkvi. (…) I to ne možda radi nekakve neuviđavnosti, katoličke ograničenosti, vjerske intolerancije, sredovječne zatucanosti i klerikalnog konzervativizma. (…) A u takvim slučajevima i radi takvih razloga ne bi smjele biti naše granice i naši obziri – nikada – podatljivi! Aut, aut!«
