Nitko nije nepogrješiv, pa to vrijedi i za zakonodavca. Međutim ako se na propust zakonodavca nastavi krutost administracije, pojedinačan problem konkretnoga čovjeka (zanemariv za većinu) postaje životni problem toga pojedinca, koji često postaje »Nitko«. Zato kada se u pojedinačnim konkretnim situacijama pogrješne primjene zakona uoče zakonski propusti, koji mogu u slučajevima većega broja postati pojava, treba na to reagirati i upozoravati mjerodavne institucije, ali i vlast, pa čak i predlagati načine rješavanja u skladu sa zakonima. Ako ni to ne pomaže, konačni pravorijek treba davati Ustavni sud.
Ako problem pojedinca kojemu je uskraćeno neko pravo za koje on smatra da mu pripada prema zakonu promatramo sa stajališta države (pravosuđe, uprava, javne ustanove i dr.), on je minimaliziran kao »pojedinačan slučaj« (dakle on je »Nitko«). Međutim, s gledišta toga pojedinca, nepravda njemu učinjena njemu je životni problem, dakle golema je. Ako je broj takvih pojedinaca veći ili s vremenom raste, to postaje zabrinjavajuća pojava. Lakonski je odgovor da svatko ima pravo žalbe i tužbe. Međutim nisu svi pravno sposobni, a većina nema novca za odvjetnike, nakon čega se rijetki odlučuju na traženje zaštite preko Ustavnoga suda, osobito ako je riječ o mirovinskim ili drugim socijalnom pravima. O tome svjedoči konkretan slučaj (a nije jedini) udovice s djecom koja je zakinuta u pravima na obiteljsku mirovinu.
Riječ je o obitelji s dvoje maloljetne djece. Suprug je umro, a udovica u času njegove smrti ima 42 godine. Dakle mlađa je od 45 godina pa ne ispunjava uvjete starosti propisne za udovičku mirovinu. Međutim, ona ima pravo na tu mirovinu jer se brine i uzdržava dvoje maloljetne djece, a uz to je i u radnom odnosu. Tražila je mirovinu samo za djecu, ali ne i za sebe. Zašto? Obiteljska mirovina bila je premala za uzdržavanje svih troje. Naime, u slučaju da je udovica tražila mirovinu i za sebe, njihova ukupna zajednička obiteljska mirovina iznosila bi samo oko 10 posto više, ali bi udovica morala prekinuti svoj radni odnos i ostati bez svoje plaće. Dakle, u tom bi slučaju prihodi obitelji bili upola manji (samo mirovina) od prihoda ostvarenih njezinom plaćom i mirovinom za dvoje djece. Kako su s protekom godina djeca odrastala i zapošljavala se, tako su postupno jedno za drugim prestali biti korisnici mirovine. U međuvremenu udovica je doživjela 44 godine i ostala bez posla zbog stečaja poslodavca. Sa 44 godine ne ispunjava uvjete za starosnu mirovinu, a za invalidsku mirovinu nema uvjete jer je zdrava. Traži novi posao, ali ne uspijeva jer je »prestara« za većinu poslodavaca. Jedini spas vidi u ostvarivanju prava na obiteljsku mirovinu kao udovica budući da je u času smrti supruga ispunjavala uvjete za tu mirovinu. Naime, mirovinski zakon za mlađe udovice propisuje da one imaju pravo na mirovine neovisno o godinama ako se brinu za jedno ili više djece koja imaju pravo na obiteljsku mirovinu.
Kako se udovica brinula za dvoje maloljetne djece, mislila je da u skladu sa zakonom ispunjava uvjete za obiteljsku mirovinu. Podnijela je zahtjev mirovinskomu zavodu, ali je odbijena. Žalba je također odbijena. Sve s obrazloženjem da nije formalno podnijela zahtjev za obiteljsku mirovinu u vrijeme dok su njezina djeca bila korisnici obiteljske mirovine. Zatražila je i zaštitu tužbom Upravnomu sudu, ali je također odbijena s istim obrazloženjem. Tako je u ovom slučaju udovica, koja je imala pravo na svoj dio obiteljske mirovine uz djecu, ostala trajno bez svojega prava, samo zbog okolnosti što je brinući se za svoju djecu i njihovo školovanje ostala dalje u radnom odnosu te sa svojom plaćom i mirovinom za djecu održavala minimalni životni standard. Ostala je bez posla, ne ostvarivši očekivanu svoju obiteljsku mirovinu (na što ima pravo), prisiljena da čeka na osobnu starosnu mirovinu još oko 16 dugih godina.
Da su se u njezinu slučaju propisi o mirovinama primjenjivali i tumačili kao i u slučaju saborskih zastupnika, državnih dužnosnika i ustavnih sudaca, pravo na obiteljsku mirovinu trebalo je priznati. Zašto? Zato što je njezin pravni položaj u odnosu mirovinske propise istovjetan s položajem zastupnika. Zastupnicima, državnim dužnosnicima i visokim sudcima, koji su prije promjene propisa na njihovu štetu (to je bilo u vrijeme vlade na čelu sa Zoranom Milanovićem) ispunjavali uvjete za svoje povlaštene mirovine, odlukom Ustavnoga suda, odnosno njegovim tumačenjem, produženo je pravo na te mirovine vremenski neograničeno i dalje. To znači da svi koji su ispunjavali povlaštene uvjete 2012. g. mogu ostvarivati svoja povlaštena prava i nakon toga, dakle i danas ako podnesu zahtjev.
Ta usporedba različitoga tumačenja i različite primjene mirovinskih propisa na pravno istovjetno činjenično stanje (vrijeme ispunjavanja uvjeta za mirovinu i vrijeme podnošenja formalnoga zahtjeva) pokazuje da se zakoni tumače i primjenjuju različito, moglo bi se reći staleški.
Brojne udovice, koje su na taj način oštećene, ako su još žive, trebale bi ponovno podnijeti zahtjev za obnovu postupka i tako ostvariti svoja prava. Nažalost, ta njihova nova prava, ako ispunjavaju uvjete, priznavat će se tek unaprijed, odnosno od prvoga dana sljedećega mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Međutim, i tomu ima lijeka jer zakon ne zabranjuje tako oštećenim udovicama podnositi tužbe, odnosno odštetne zahtjeve protiv Mirovinskoga zavoda kao javne ustanove, koja je pogrješno primjenjivala propise. U tom bi slučaju udovice koje su u sustavu »Nitko« postajale »Netko«.
