Crkvena godina započinje vremenom došašća, odnosno adventa. Vrijeme je to u kojem se vjernici žele prisjetiti dviju stvari. Prva je činjenica da je Bog u liku Isusa Krista već došao na zemlju, odnosno boravio s ljudima na ljudski način. Druga je činjenica da je Božji boravak na zemlji te način njegova odlaska sa zemlje ostavio prostor za iščekivanje Božjega ponovnoga prilaska svijetu.
Na taj je način i vrijeme došašća vrijeme u kojem vjernici žive svojevrsnu napetost između činjenice da je Bog već došao i činjenice da ponovno treba doći. Sama pak činjenica da je već došao sadašnjemu vremenu, odnosno ljudskomu iščekivanju ponovnoga Božjega pohoda zemlji daje dubinu i potpuni smisao.
Drugim riječima, vjerničko čekanje Božjega ponovnoga dolaska nije čekanje koje se temelji tek na pukoj imaginaciji koja bi bila lišena sigurnosti. Jer vjerničko iščekivanje Boga nije tek čekanje Godota koji nije došao niti će ikada doći, nego je ono čekanje u živoj nadi koja svoj temelj ima u Kristu koji je trajno prisutan u Crkvi dok ona iščekuje njegov ponovni dolazak u slavi.
No kako bi se taj dolazak realizirao, potrebno je da umine sve ono što čovjek poznaje, pa tako i stvorena stvarnost. Stvarnost je to koja je često opterećena tjeskobom i nemirom do te mjere da se može opisati kao uzburkano more ili zamračeno sunce na nebeskom svodu. Baš kako i tvrdi evanđeoski ulomak prve nedjelje došašća.
Evanđelist Luka daje si nezahvalan zadatak. Naime, cilj mu je prikazati prestanak jednoga svijeta kako bi započeo novi svijet. Svijet je to koji svoj početak ima u objavljivanju Sina Čovječjega koji stoji kao prekretnica, odnosno spona između dvaju svjetova, svijeta ljudi i Božjega svijeta. Sin Čovječji u misli evanđelista Luke nije nitko drugi nego Krist. Čovjek koji istinski jest u svojoj osobi spona između ljudskoga i božanskoga jer u svojoj ljudskoj pojavi povezuje ljudsko i božansko te na taj način spaja dva svijeta, svijet ljudi i svijet Boga. To čineći, ljudima omogućava da i sami prodru do onoga što se naziva Božji svijet, odnosno život u Bogu.
Znakovito je zapaziti kako Luka opisom kraja materijalnoga svijeta i početka novoga Božjega svijeta na neki način kao da kroz osobu Sina Čovječjega prikazuje novo stvaranje.
U prvom izvještaju o stvaranju svijeta i čovjeka sunce i mjesec te vode pod svodom nebeskim, ujedno i kopno koje je odvojeno od voda biva važnim te je to dio Božjega stvaranja reda u kojem čovjek može skladno živjeti. U evanđeoskom ulomku iste stvarnosti bivaju relativizirane te prikazane prolaznima, i to pojavom Sina Čovječjega. Onoga koji sada stvara novi svijet svojom pojavom. Čovjek pak sa svoje strane biva pozvan stati pred istoga Sina te prihvatiti dar otkupljenja. Pojam je to koji u prvi mah nije toliko jasan, a odnosi se na cijenu koju Bog plaća kako bi čovjeka pomirio sa sobom. I doista, biti dionikom neba može samo čovjek koji prihvati Božji dar spasenja, tj. otkupljenja od svega onoga što ga radikalno odvaja od Božjega svijeta. Iz toga razloga čini se da i služi vrijeme došašća svake godine. Vrijeme je to dakle koje čovjeka ponovno podsjeća na dar novoga neba i nove zemlje u Kristu. Ipak, tomu daru treba uvijek i nanovo otvoriti vrata i dragovoljno ulaziti u taj prostor.
Iz svega navedenoga biva jasnim i drugi dio evanđeoskoga ulomka u kojem Krist poziva na budnost i trezveno iščekivanje Božjega dolaska. Čovjek to može ostvariti jedino pazeći na svoje srce koje ga često udaljava od Božjega života.
Ono zna otežati u proždrljivosti, pijanstvu i raznim životnim brigama. Prikaz je to svega što čovjeka na materijalnoj razini može udaljiti od života u Bogu. Jer ako je srce kao simbol ljudske nutrine i emocija usmjereno na Boga, čovjek je osjetljiv i prijemljiv za Božje stvari. Zato se u vremenu došašća i želi zastati ne bi li se ispitala kakvoća nutarnjega života i odnosa s Bogom, odnosno ispituju se poticaji vlastitoga vjerničkoga srca. Sve pak stoga što se ne može znati kada će se dogoditi ponovni Božji dolazak u svijet.
Čovjek je stoga trajno pozvan biti budan i u nadi iščekivati Kristov dolazak. No čekanje je to koje bi trebalo biti lišeno tjeskobe i opterećenosti činjenicom ponovnoga Božjega dolaska. Jer onaj tko bdije i iskreno moli nema razloga za strah i tjeskobu pred ponovnim Božjim dolaskom. On baš zato što je trajni klanjatelj Božjemu otajstvu nema razloga biti opterećen i sam sebi neprestano stvarati komplekse u duhovnom životu. Došašće tako podsjeća kako je ljudski život trajno usmjeren na susret s Bogom koji je došao i koji dolazi, ali to je prije svega susret srdaca.
Samim time biva jasno kako je istinski i autentični duhovni život, više nego sve drugo, život nutrine i osobnoga odnosa s Bogom koji progovara u tišini i intimni vjerničkoga srca.
Isti Božji govor nije nešto što se može čuti ušima, nego je nešto što se osluškuje slušanjem glasa savjesti koji duboko odzvanja u čovjeku na duhovnoj, a ne materijalnoj razini zvuka. Savjest je ono što je pridržano svakomu ljudskomu biću te je svojevrsni organ za odnos s Bogom. Ona čovjeka hvali kada čini dobro, a kudi kada čini zlo i udaljava se od istine Božje te ujedno istine o samom sebi. Iskoristiti je stoga vrijeme došašća prije svega da bi se zastalo i osluškivalo ono što Bog u glasu savjesti progovara u dubini vjerničkoga bića. A sve iz razloga što je svakomu pojaviti se pred Sinom, sudcem živih i mrtvih.
