Plastika je prvorazredni ekološki problem. Plastični materijali razbacani u okolišu estetsko su ruglo, no mnogo je opasnija prisutnost mikroplastike i nanoplastike u hrani, zraku i svjetskim morima. Usitnjena plastika poprima nevidljivi oblik i nepovratno impregnira prirodu. Nisu poznate efikasne procedure kojima bi se nevidljiva plastika eliminirala iz okoliša. Takva je plastika postala svakodnevna hrana ljudi i životinja. Viralna je postala znanstvena doskočica da »svakoga tjedna čovjek proguta jednu plastičnu kreditnu karticu«.
Povećanu proizvodnju, transport, potrošnju, paljenje i bacanje plastike u okoliš prati povećana emisija stakleničkih plinova, posebice ugljičnoga dioksida i metana. Znanstvenici procjenjuju da je plastika jedan od najvažnijih čimbenika koji pridonose globalnomu zagrijavanju. Ove će godine milijarde tona stakleničkih plinova završiti u atmosferi, a do 2050. godine te će se količine utrostručiti. To je udio plastike u klimatskom poremećaju.
Zbog svega toga osnovane su mnoge udruge s temeljnom misijom da okoliš zaštite od plastike, pokrenute su medijske, javne inicijative, na državnim su razinama napisani novi pravilnici i objavljene službene regulacijske mjere. Posebno se ističe zabrana plastike za jednokratnu uporabu, koja je izglasana u Europskoj uniji, a stupa na snagu početkom sljedeće godine. Sve su to dobrodošli pokušaji da se uspori plastifikacija planeta Zemlje. Međutim, s druge strane barikada nalaze se institucije i ljudi koji žive od plastike, koji plastiku nameću i pretvaraju u materijal budućnosti.
Plastika je postala temeljna komponenta energetske strukture svijeta te se očekuje da će uskoro biti glavni proizvod naftne industrije. Nafta i prirodni plin sve će se manje pretvarati u dizel, kerozin ili benzin, a sve više u plastiku. Za proizvodnju petrokemikalija, uključujući plastične materijale, danas se iskorištava 15 posto ukupnih količina nafte, a za trideset godina taj će udio biti veći od 50 posto. To znači da se fosilna goriva, izvučena iz utrobe Zemlje, ne će trošiti toliko za potrebe transporta ili energije koliko za proizvodnju plastike i sličnih derivata.
Na taj se način naftna industrija, zapravo, priprema za vrijeme obilježeno sve većim zahtjevima da se smanji udio klasičnih »benzinaca i dizelaša« na cestama te da se poveća udio obnovljivih izvora energije. Takvi zahtjevi javnosti i politike posljedično smanjuju potrebu za fosilnim gorivima, naftom i plinom, pa neiskorišteni višak industrija namjerava usmjeriti u petrokemijsku proizvodnju. Plastika, nekoć nusproizvod naftne industrije, uskoro će postati glavni proizvod multinacionalnih kompanija poput »ExxonMobila«, »Shella« ili »Saudi Aramca«.
O tome svjedoči nedavna investicija od 6 milijardi dolara koje kompanija »Shell« ulaže u izgradnju golemoga postrojenja u Pennsylvaniji za proizvodnju plina etena, temeljne komponente za proizvodnju mnogih vrsta polimera i plastika. Postrojenje će biti otvoreno sljedeće godine, a svake će godine na tržištu završiti oko dva milijuna tona plastike. Taj se pothvat u krugovima polimerne industrije pozdravlja kao »renesansa proizvodnje plastike«. Prirodni plin, dakle, ne će završiti u energetskom sektoru, nego će se pretvoriti u novu ambalažu, plastične pribore, boce i vrećice te u plastične materijale za graditeljstvo (PVC stolarija) i automobilsku industriju (karoserije).
Stotine sličnih projekata pokrenute su širom svijeta, uložene su stotine milijardi dolara u postrojenja za proizvodnju plastičnih i petrokemijskih derivata, izgrađene su tisuće kilometara cjevovoda, čekaju se odobrenja nadležnih ministarstava… Judith Enck, bivša predstavnica Američke agencije za okoliš (EPA), smatra ovu godinu ključnom: »Ako samo jedna četvrtina najavljenih postrojenja započne s proizvodnjom, bit ćemo potpuno uvučeni u plastičnu budućnost iz koje ćemo se teško izvući.«
Peter Levi, stručnjak Međunarodne agencije za energiju (IEA), tvrdi da godišnja potražnja za plastikom raste po stopi od 4 posto, a predstavnici Svjetskoga ekonomskoga foruma (WEF) procjenjuju da će u sljedećih 20 godina proizvodnja plastike biti dvostruko veća negoli danas. Ili, kako kaže Levi: »Plastika je materijal snova. Zamislite samo koliko stvari i koliku masu podnosi jedna obična plastična vrećica. To je izvanredno.«
Stvarnost plastike, dakle, nadilazi estetske prigovore i nužne, ali simbolične zabrane. Nedavna europska direktiva o zabrani jednokratne plastike odnosi se na samo 5 posto ukupnoga volumena proizvedene plastike. Petrokemijska industrija, naprotiv, najavljuje novu hiperprodukciju plastičnih masa, materijala, derivata, polimera… Plastika postaje nova energetska valuta, na globalnom se tržištu »energija pretvara u materiju«, odnosno nafta u plastiku. Promjenu takve paradigme teško je spriječiti. Ipak, to ne treba obeshrabriti sve one koji se zalažu za promjene životnih stilova, za građanski bojkot plastične ambalaže, one koji promiču uporabu prirodnih materijala, one koji zagovaraju nove regulacije… U težim vremenima takvi pothvati postaju potrebniji, odgovorniji i izazovniji.
