Posjet predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen Zagrebu, u sklopu kojega je u četvrtak 8. srpnja hrvatskim vladajućima predala pozitivnu ocjenu Komisije hrvatskoga »Plana za oporavak i otpornost«, pratile su dvije snažne slike koje na neki način simboliziraju razapetu sadašnjost Europske unije. Na prvu sliku predsjednica Komisije, koja s istom misijom obilazi i druge zemlje članice Europske unije, mogla je naići samo u Hrvatskoj. Riječ je o posjetu zagrebačkoj prvostolnici koja je ranjena u razornim potresima i već 15 mjeseci čeka na obnovu. Na neki način upravo ranjena katedrala kao »hrvatsko i europsko kulturno dobro«, kako ju je u govoru dobrodošlice nazvao pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško, time što je i dalje u čekaonici za početak obnove, simbolizira ranjeno i potreseno kršćanstvo na europskom kontinentu i kao da pokazuje kamo dovodi razaranje vrjednota na kojima je Europska unija ukorijenjena. To se ranjavanje, praćeno serijom kulturnih potresa, događa sada, baš ovih dana: i kada Europski parlament donosi rezoluciju kojom se promiče pobačaj i oduzimanje zdravstvenomu osoblju prava na priziv savjesti; i kada Španjolska donosi zakon o nevjerojatnoj lakoći promjene spola za djecu od 14 godina nadalje; i kad Italija donosi tzv. zakon o »antihomofobiji« kojim se prijeti da bi se i crkveni nauk o spolnosti mogao kazneno goniti; i kad se nastojanja pojedinih država da se zakonski zaštite djeca od pedofilskih predatora olako iz liberalnih i globalističkih krugova proglašavaju diskriminacijom ljudi različitih spolnih orijentacija…
Druga pak slika na koju je naišla predsjednica Komisije simbolizira Europu budućnosti. Riječ je o njezinu posjetu tvrtki »Rimac automobili« u Svetoj Nedelji i impresioniranosti električnim automobilima budućnosti. Neprijeporno je da se svaka zemlja treba ponositi izumiteljima i onima koji rade na svakom napretku, uključujući i tehnološkom, a Hrvatska na tom području doista ima snažne adute. No nemoguće je i ne zapaziti da je u Europskoj uniji na djelu svojevrstan bijeg od sadašnjosti. Gotovo bi se moglo reći da dok se prstom upire u tehnološku budućnost koja bi se trebala dogoditi ne sutra, nego tamo za 5, 6 ili 10 godina, pozornost se nastoji odvući od zbivanja koja upravo danas ugrožavaju one koji bi trebali biti nositelji te budućnosti – ponajprije čovjeka i obitelji. Zato ne treba čuditi da danas, gotovo planski, u doba kada zemlje ograničavaju mobilnost svojih građana, toliko pozornosti dobivaju slike budućnosti u kojoj milijarderi razonodno putuju u svemir; dok diljem Europe nestaje seosko stanovništvo i na djelu je demografsko izumiranje, sve se više govori o tzv. digitalnim i zelenim tranzicijama; dok pandemija još vlada, spas se vidi u e-zdravstvu; dok ljudi gube kontakte jedni s drugima, prevladava govor o još virtualnijim mrežama budućnosti…
Postoji načelo da je uvijek vrjednije ono što sada postoji nego ono što bi u budućnosti moglo doći. Ako se najvećim vrjednotama proglašava ono čega de facto sada nema, donekle se obezvrjeđuje ono što sada postoji i oni koji su sada tu. S kojim motivima? Nitko zdrava razuma ne može dovesti u pitanje viziju napretka i nastojanja da budućnost bude svijetla za sve. No sadašnjih je ugroza za čovjeka, obitelj i narode toliko mnogo da je umjesto bijega u budućnost potrebna iznimna hrabrost, odlučnost i nadasve odgovornost; i politički i društveno-strateški potreban je u Europi povratak u – sadašnjost.
