Drugi hrvatski katolički sastanak održan je od 24. do 27. kolovoza 1913. u Ljubljani. Prvi je naime bio održan od 3. do 5. rujna 1900. u Zagrebu pa je taj nazvan »drugim« iako je zapravo, kao posebno sijelo, upriličen u sklopu velebnoga zajedničkoga kongresa slovenskih i hrvatskih katolika. Izvješća kažu da je Ljubljana bila okićena hrvatskim i slovenskim zastavama, a poseban vlak s hrvatskim izaslanicima svečano je dočekan.
Slovenski i hrvatski katolici gradili su tada izvanredno srdačne suradničke odnose. Krčki biskup Mahnić, koji je strukturirao Hrvatski katolički pokret (HKP), bio je rodom Slovenac, a velikoga prijatelja imali su Hrvati katolici i u slovenskom vođi katoličkih akademičara dr. Janezu Ev. Kreku. Slovenski i hrvatski svećenici i laici često su se družili i surađivali. Radilo se zajednički i na projektu katoličke enciklopedije. Paradoksalno je da se, nasuprot očekivanjima, u novom jugoslavenskom političkom okviru ta suradnja vrlo brzo ugasila.
Hrvatski predsjednik kongresa bio je zaslužni i cijenjeni kulturni radnik dr. Velimir Deželić stariji, a sudjelovalo je desetak hrvatskih biskupa, među kojima zagrebački nadbiskup Bauer i krčki biskup Mahnić. Sastanak je bio prigoda rekapitulirati razvoj HKP-a i odrediti smjernice daljnjemu radu. Raspravljalo se u sekcijama »Religiozne organizacije«, »Socijalno-gospodarski odsjek«, »Karitativni odsjek« i »Kršćanska prosvjeta«, koje su imale više podsekcija, pa su tako, uz ostalo, obuhvaćene teme religioznoga jedinstva Slavena, hodočašća, borba protiv psovke, seljaštvo, radništvo, obrtništvo, iseljeništvo, pomorstvo, karitas, Leonovo društvo za kršćansku filozofiju i znanosti, Pijevo društvo za potporu katoličkomu tisku, katolička beletristika i literarne organizacije, Društvo sv. Jeronima, đačke katoličke organizacije i dr. Sustavno su dakle »pokrivene« strukturno-organizacijske, socijalne (društvovne) i kulturne teme. Nakon izvješća referenata raspravljalo se te su doneseni zaključci. Iako su zbog Velikoga rata neke ideje zaustavljene u provedbi, druge su, primjerice organizirani pristup razvoju katoličke književnosti, sjajno afirmirane.
Drugi hrvatski katolički sastanak bio je iskaz snage tada bujajućega HKP-a. Pokazao je da se, unatoč političkim razlikama, može o svemu otvoreno raspravljati u zdravu katoličkom zajedništvu: temeljito, ozbiljno, planski, programski, s dugoročnim vizijama… Slični sastanci obnovljeni su tridesetih u sklopu godišnjega »Socijalnoga tjedna«. Danas, ne bez nostalgije, može se samo uzdahnuti »eh…«. (L)
