Hrvatska je 15. i 16. siječnja na veliko, a to je i primjereno, proslavila 25. obljetnicu međunarodnoga priznanja te bi neupućeni promatrač lako zaključio da je Hrvatska zemlja u kojoj je na visokoj cijeni svijest o važnosti hrvatske državnosti i da se po svijesti o važnosti državotvornosti može ubrojiti u stare stabilne zapadne demokratske države koje su istodobno i nacionalne države.
Može se reći, veličanstveno i primjereno slavljenje te sudbinski važne prekretnice u životu hrvatskoga naroda ipak ne odgovara stvarnim postupanjima hrvatskih političara izvan slavlja u suočavanju sa stvarnim problemima i izazovima mlade hrvatske države i neuređenoga hrvatskoga društva.
Lijepo je bilo čuti snažan pljesak u Hrvatskom saboru kad je predsjednik Europskoga vijeća Donald Tusk citirao staru hrvatsku budnicu »Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo«, no ta velika većina, koja je pljeskala, na žalost ne pokazuje uvijek političku volju da stvarno izgrađuje i učvršćuje Hrvatsku kao samostalnu i prosperitetnu državu.
Predvodeći misu zahvalnicu u Stepinčevoj katedrali, kardinal Josip Bozanić u homiliji je podsjetio na bitno: »Događaju kojega se danas spominjemo prethodilo je razdoblje hrvatske čežnje za slobodom, samosvojnošću, istinom i pravdom. Od suverene hrvatske države u vrijeme narodnih vladara tijekom svih dugih stoljeća tegobne nam povijesti u hrvatskom je narodu kao nositeljica pravnoga poretka i čuvarica državne samosvojnosti postojala institucija Hrvatskoga sabora.
Jedino je u razdoblju od 1918. do 1941. godine Hrvatski sabor bio raspušten zbog hegemonističkih i unitarističkih težnja ondašnje države. Ta državotvorna svijest, u raznim oblicima trajno prisutna u hrvatskom narodu i po instituciji Hrvatskoga sabora, kao i sloboda obranjena u Domovinskom ratu, postaju temelji međunarodno priznate države Hrvatske.«
Nije potrebno ni primjereno ni umanjivati ni precjenjivati ulogu i važan doprinos hrvatskoga političkoga vodstva na čelu s dr. Franjom Tuđmanom za uspostavu i međunarodno priznanje Republike Hrvatske, no Hrvatske danas ne bi bilo bez državne samosvijesti koju su njegovali (žrtvujući svoje živote ili čameći po zatvorima) ponajbolji sinovi hrvatskoga naroda i bez obrane od velikosrpske agresije – čak je međunarodna zajednica dala više od šest mjeseci Srbiji i JNA da pokore Hrvatsku i zatru u njoj svaki san o samostalnosti.
Stoga svako podcjenjivanje ili razvodnjavanje hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta te podcjenjivanje, marginaliziranje ili kriminaliziranje hrvatskih branitelja – u čemu su sudjelovali i političari na najvišim državnim funkcijama, kao i brojni eksponenti velikosrpske politike (one koja je Hrvatima ukinula i Hrvatski sabor i izazvala agresiju, a živi i danas) na svim razinama – rušenje je temelja Republike Hrvatske i prema hrvatskomu narodu veleizdajnički čin. Svih ovih 25 godina međunarodno priznate Hrvatske velikosrpska politika rušila je iznutra Hrvatsku i moralo bi konačno doći vrijeme da se Hrvatska od te politike svjesnije, odlučnije i hrabrije brani i obrani poštujući sve zasade međunarodnoga prava.
Kardinal Bozanić u homiliji je također upozorio na lutanja hrvatske državne politike minulih 25 godina koja traju i u sadašnjem povijesnom času: »Još je uvijek velika kočnica neprimjeren odnos prema povijesnim ranama, a s time i prema žrtvama režima zla: nacizma, fašizma i komunizma. Dok je to poglavlje neosvijetljeno, uvijek će postojati mogućnost da netko pokuša sadašnju Hrvatsku vezati uz neko drugo vrijeme, a ne uz njezinu kolijevku, a to su poglavito obrana i žrtve u Domovinskom ratu.«
Dosadašnji bijeg i kukavičluk hrvatskih državnih vlasti da se Hrvatsku izgrađuje u suvremenu demokratsku i prosperitetnu zemlju na jedinom stvarnom temelju: obrani tek proglašene samostalne države, otvarali su i otvaraju prostor za djelovanje snaga kontinuiteta komunističkoga totalitarizma. Te snage, i danas povezane, što znači i organizirane, verbalno su se transformirale u suvremene liberale i kapitaliste te su uvelike opljačkale Hrvatsku u tajkunskoj privatizaciji, svjesno umanjivale, a katkad koruptivno i prodavale, hrvatske strateške vrijednosti te hrvatskomu narodu s jedne strane nabijale kompleks tobožnje ustaške prošlosti, a s druge strane uvozile nove ideologije koje promiču zapadnu kulturnu revoluciju i na taj način sudjeluju u razaranju stvarnoga hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga i vjerskoga identiteta.
Nije li sada, makar tek nakon 25 godina međunarodno priznate države, došao čas da se sva hrvatska prošlost prije osnutka samostalne države i Domovinskoga rata prepusti znanstvenomu istraživanju lišenomu svake ideologizacije i politizacije te da hrvatsko društvo konačno odahne i oslobodi se od svih zarobljavanja mitizirane i falsificirane povijesti?
Kardinal Bozanić u homiliji je upozorio i na sadašnju i buduću zadaću Hrvatske kao međunarodno priznate države: »Hrvatska, upravo zbog svoga položaja na razmeđu, pozvana je danas da bude most koji povezuje, subjekt odgovorne suradnje, prostor međureligijskoga dijaloga i evanđeoskoga ekumenizma. Ona će to moći činiti samo ako bude svjesna svoga identiteta, i nacionalnoga i državnoga i kulturnoga, kao i vjerskoga identiteta svojih građana.«
U međunarodnoj zajednici, premda je ona trajno poprište sukobljavanja interesa, veoma su dragocjeni časni i pošteni podupiratelji suradnje i dijaloga – i to je Hrvatskoj, koja nikada nije vodila osvajački ili agresivni rat protiv ikojega svojega susjeda, velika i dobra prilika. No, Hrvatska ne može, niti će moći, izvršiti tu svoju ulogu na političkom, interkonfesionalnom ili međukršćanskom području ako ne bude svjesno njegovala svoj stvarni, izvorni nacionalni, kulturni i vjerski identitet, te je krajnje vrijeme da hrvatske državne vlasti, bez obzira na stranačku pripadnost, počnu onemogućavati sve one koji sustavno rade protiv hrvatskoga identiteta.
