Tragom nedavno upućenoga otvorenoga pisma biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve Porfiriju u kojem se opovrgavaju grube neistine o djelovanju sestara milosrdnica u dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom i Sisku u vrijeme Drugoga svjetskoga rata među prilozima koji mogu pridonijeti razlučivanju istine od neistine i objektivnosti od zlonamjernih pamfleta spomenuli su i članke iz Glasa Koncila objavljene prije 35 godina.
Podsjećamo na sedam tekstova koje je od veljače do travnja 1987. godine kao neposredni svjedok zbivanja u jastrebarskom dječjem domu objavio slovenski svećenik i redovnik lazarist Stanko Žakelj. Kao duhovnik o. Žakelj obilazio je u to vrijeme redovnice i jastrebarski dječji dom. Riječi koje je u uvodnim napomenama seriji članka zapisalo onodobno uredništvo Glasa Koncila aktualne su i danas: »Godinama nismo htjeli to svjedočanstvo, kao ni mnoga druga iznositi u javnost, nadajući se da će klevete o časnim sestrama u Jastrebarskom prestati. Međutim, one se ponavljaju i šire.«
U Jastrebarskom je od 1940. godine postojao dječji dom koji je mogao primiti stotinjak djece, a kada se doznalo da će vlasti NDH nakon poraza partizanskih snaga na Kozari u ljeto 1942. godine onamo premjestiti kozaračku ratnu siročad, koja je ranije bila smještena u Jasenovcu, dječji je dom, koji su vodile redovnice, vrlo brzo proširio kapacitete. Prema svjedočanstvima redovnica koje u serijalu donosi o. Žakelj pod izravnom skrblju milosrdnica u Jastrebarskom bilo je između 800 i 1000 djece, koja su pristigla mahom neishranjena i s teškim posljedicama dizenterije i drugih zaraznih bolesti. Prizor djece koju su prihvatile redovnice bio je potresan. »Bili su doslovce sami kosturi, goli, bosi, samo su neki imali na sebi kakve prnje. Nekoliko ih je putem umrlo«, svjedočanstvo je redovnice iz Jastrebarskoga potpisane samo kao »s. G.«. Druga anonimna časna sestra, potpisana kao »s. D.«, u prilogu o. Žakelja pripovijeda: »Bila su zaprljana vlastitim izmetom, koji im je curio niz noge. Uzela sam jedno dijete i oprala ga, a onda su dolazila jedno za drugim i molila: Časna, još i mene! Tako sam ih prala u prolazu.«
Kompleks u kojem su se redovnice skrbile za ratnu siročad sastojao se od nekoliko dijelova. U zgradi prvotnoga dječjega doma, koji se nalazio u nekadašnjem dvorcu velikaša Erdödyja, bila je smještena bolnica. Uz dvorac su u nekoliko baraka bila smještena djeca, a ubrzo je u obližnjem franjevačkom samostanu uspostavljena i karantena koja je mogla primiti stotinjak djece oboljele od tifusa. Taj je kompleks, prema sjećanjima anonimne redovnice koju citira o. Žakelj, uspostavljen 12. srpnja 1942. Dakako, da bi se prihvatio velik broj djece, trebalo je i pripremiti neke materijalne preduvjete njihova boravka. »Od 11. srpnja potrošili smo 5 milijuna izvanrednoga i 2 milijuna redovnoga kredita. Trebalo je brinuti se o novcu, za mlijeko, meso, drva te stotine i stotine drugih stvari… Mučila sam Tantalove muke jer nisam mogla učiniti sve što mi je bila dužnost«, riječi su redovnice »s. G.« koje citira o. Žakelj u Glasu Koncila.
Što se događalo s djecom u sljedećim tjednima svjedoči ponovno anonimna redovnica u prilogu o. Žakelja: »Djeca su se vidljivo oporavljala. Bilo je dosta svraba, ali i to se uspješno liječilo. Imali smo vlastitu crpku za vodu, goleme kotlove za iskuhavanje rublja i toplu vodu. Sve nasred dvorišta. Dva puta dobile smo dosta velike pošiljke donjeg rublja, te smo djecu mogle donekle odjenuti. Jedna je časna sestra po cijele dane nasred dvorišta krpala. Uposlila je spretnije dječake. Ušiju nije bilo. Djecu smo razvrstale u skupine prema dobi. Svakom se skupinom bavila po jedna sestra, koliko je to u onim prilikama bilo moguće.«
Znakovito je i da su i partizani iz šume više puta obilazili prihvatilište i neposredno se uvjerili kako redovnice postupaju s djecom. »Optužbe koje se prenose protiv nas sestara besmislene su već i zbog toga što smo svi bili pod stalnom kontrolom članova NOB-a. Mnogi od njih dolazili su u posjete djeci, predstavljajući se kao članovi obitelji«, svjedoči anonimna redovnica. A kako su se djeca odnosila prema časnim sestrama? »Sva su djeca bila pravoslavna i nisu pokazivala nikakve nesklonosti prema nama. Dapače, svakoga su dana bila sve otvorenija i privrženija. Zvala su nas ‘tete’… Nismo ni imale što skrivati jer smo svakom djetetu nastojale pomoći«, govori ista redovnica. U nekim su prigodama partizani i odvodili djecu iz doma, a može se pretpostaviti da su među njima bili i stariji dječaci koji su tako zapravo »novačeni« za vojsku. »Rekli su neka svako dijete savije po jednu deku od onih koje su bile na sijenu i kao pokrivači. Raspoloženja su bila različita. Među najmanjima nastao je plač. Neki su se grčevito držali naših pregača, drugi dozivali tete. Morali smo ih upravo kidati od sebe… Čuli su se i glasovi: ‘Pustite sestre, bile su nam dobre.’«
Kako je odmicao rat i kako su se djeca oporavlja, logor se praznio jer su po djecu dolazile njihove šire obitelji i odrasla rodbina. No unatoč svemu, da bi se skrbilo o preostaloj djeci, također su bili potrebni veliki logistički napori. U Jastrebarskom su, prema svjedočanstvima koja citira o. Žakelj, milosrdnice uspjele osposobiti i školu za djecu u koju su dolazili učitelji, a slovenski lazarist citira redovnicu »s. G.« koja je opisala onodobni junački podvig redovničke ekonome. »Na jesen g. 1943. sve zalihe Doma bile su iscrpljene. Sestra je sa spremnim obračunom pošla u Zagreb te iz raznih fondova dobila 12 do 14 milijuna kuna. Na svoju odgovornost otputovala je u Viroviticu i razglasila seljacima da kupuje živežne namirnice. Seljaci su dovozili žito na kolodvor, sestra ga je vagala, a oni su to sipali u četiri mala vagona uskotračne željeznice. Osim žita dobila je, mislim, dvije zaklane svinje te bure ulja. U Osijeku je sve to pretovarila na dva dvadesettonska vagona. U životnoj opasnosti – tako su je uvjeravali željezničari – iz Osijeka je dopremila robu u Jastrebarsko.«
