U pretprogramu ovogodišnjih Dana hrvatskoga filma, u ponovno otvorenoj »Kinoteci«, prikazan je jednosatni dokumentarni film redatelja i scenarista Silvija Mirošničenka. Posvećen je nestoru hrvatske filmske kritike Vladimiru Vukoviću (1930. – 1991.), po kojemu je nazvana godišnja nagrada Hrvatskoga društva filmskih kritičara. Kako postoji vrlo malo filmskih zapisa i fotografija Vladimira Vukovića, umetnuti su igrani dijelovi bez riječi u kojima ga glumci amateri utjelovljuju u starijoj i mlađoj životnoj dobi, te njegove prijatelje iz svijeta filma s kojima se sastajao i dugo razgovarao za stolom zagrebačkih kavana, ponajviše nekadašnje kavane »Corso«.
Osim otkrivanja gorkoga životnoga puta toga karizmatičnoga čovjeka oko kojega su se svi rado okupljali i koji ih je i razveseljavao i poučavao svojim razmišljanjima o filmovima, film daje i društvenu sliku vrlo nesigurnih vremena kada su zbog političkih razloga nakon hrvatskoga proljeća mnogi »nestali« s kulturne scene izgubivši posao. Jedan od njih je upravo Vladek, kako su ga od milja zvali. Oko njega su još od šezdesetih bili okupljeni filmaši Ante Peterlić, Branko Ivanda, Petar Krelja, Zoran Tadić i Krsto Papić, koji su se samoironično nazvali »Liga džentlmena«, prema istoimenu filmu Basila Deardena, a satiričar Fadil Hadžić prozvao ih je »hičkokovcima« jer su bili prvi u nas koji su zagovarali filmove toga, tek kasnije u svijetu priznatoga, velikoga američkoga redatelja. Današnje izjave svjedoka snimio je Boris Poljak.
No osim stručnoga okupljanja, ta je skupina razvila snažno prijateljstvo, kumstvo i međusobnu solidarnost, pa su uvijek Vladeku bili spremni pomoći. Primjer su kakav valja slijediti. Ima li danas takvih okupljanja? Te još više, ima li danas takve solidarnosti i džentlmena?
