– Počela korizma, a traje već godinu dana! Nema ni po novinama ni po internetu onoga uobičajenoga ispitivanja popularnih i tobož poznatih, čega će se odreći u korizmi… A što bi i pitali, kad nema čega se nismo odrekli u ovoj »produljenoj« korizmi!? Čak i mi starci, »mrelci« koji se više nismo dužni držati ni strogoga petkovnoga posta, a kamoli mladi koji su se pod koronskim pritiskom nasilu »odrekli« i cijele godine mladosti. Prvo smo se lani morali odreći i same korizme, križnoga puta, Velikoga tjedna, ma… čak i pravoga Uskrsa, onoga s bdjenjem u crkvi. Pa smo se onda odricali i kafića i putovanja, čak ovih do grunta ili Jadrana, odlazaka na svadbe i krstitke, premda nas iz »kluba 60+« zovu još samo ako možemo dobro napuniti kuverte, a manje trbuhe, no i tako su nam pred punim trpezama postale »oči veće od ri…«. Ah, naposljetku smo se morali odreći čak i odlazaka na sprovode, jedino mjesto gdje još srećem razredne kompanjone, da se malo pobodrimo, važni što još živimo i hodimo… I čega bi se onda čovjek uopće mogao sad još u korizmi odricati!? Srčani me udarčić već prije deset godina »ukorizmirao« glede cigareta, doktori prije pet godina vezano uz žestoke alkohole, a ova »light« pića, poput gemišta i piva, moja ženica drži pod okom i dozira mi ih da bi i pustinjaci proplakali! Ni »barba« na etiketi vina više ne može prepoznati kiseliš u boci koliko dugo stoji otvorena, a da se malo pivo može piti tri dana, bilo bi zapisano u Guinnessovim rekordima samo da saznaju za to! A kafići zatvoreni, uhh… I od masnoga na tanjuru su me odrekli već davno, a od obilnijih večera se već sam ustežem jer kad se kasno navečer najedem, cijelu noć se budan rastežem. I što bih sad ja još mogao smisliti, koji post za malo korizmeno dokazivanje pred sobom i Bogom?! Čak sam u ovoj »cjelogodišnjoj korizmi« dvaput nesebično davao za potrebite, stradale u potresu.
Da sad još jednom toliko dadnem, pa… morala bi se organizirati akcija prikupljanja »za one koji su dali i što nisu imali«…
– Jooj, mili moj! – prekinu me ženica Jelica, pridjevom koji redovito upućuje na nemili nastavak – Mogao bi, mogao svašta! Mogao bi konačno pravu korizmu imati! Pa malo više moliti, osim one krunice koju »zbiflaš« samo zato što te ja natjeram. Mogao bi zapravo moliti, a ne samo Boga »moljakati«! Mogao bi mu čak zahvaljivati, ha? A, mogao bi si za korizmu uzeti i malo Bibliju u ruke? Pa se odreći jedne večeri u tjednu gledanja »prevažne utakmice« španjolskoga ili engleskoga prvenstva, jer igraju »naš Modrić«, »naš Kovačić«, »naš«… Mogao bi makar jednom tjedno u korizmi gledati i »našega svetopismića«…
– A mogle bi i pobožne gospođe koje nemaju slabosti nit poroka kojih bi se odricale – odlučih primijeniti nogometnu taktiku »napad je najbolja obrana« – mogle bi, možda, bar u korizmi ne ići nedjeljom u špeceraj i dućane! Ili, još gore, tjerati na to svoje nedužne muževe jer kao slučajno, baš svaki, ali svaki put dan ranije »zaborave« uzeti brašno, ulje, šećer ili sol!? A onda još, usred nedjeljnoga ručka, moraš slušati zvocanje da bih se mogao odreći toga trećega pohanoga batka jer »koka ima samo dvije nogice«. E, pa ove naše dućanske imaju i četiri! Osim ako mi nisi podvalila dva panirana oslića jer danas ni tu više nema razlike!
