Misionari Krvi Kristove malena su i mlada redovnička zajednica u Hrvatskoj. Neformalna prisutnost počela je s višestruko zaslužnim Švicarcem Willijem Kleinom, misionarom iz Njemačke provincije koji je 1979. godine prvi put posjetio zajednicu sestara Klanjateljica Krvi Kristove u bivšoj državi, u povodu 100. obljetnice njihova djelovanja na tom području. Zajednica misionara najprije je počela djelovati u Banjolučkoj biskupiji, a službeno je prvi put došla u Hrvatsku 1988. godine. Ratna zbivanja pripomogla su tomu da se težište života mlade zajednice iz Bosne preseli u Zagreb. Godine 2006. brigu za Hrvatsku delegaturu preuzela je Poljska provincija. U međuvremenu su stasala i domaća zvanja, kojima su poljski redovnici postupno prepuštali mjesto. Ovih je dana zajednicu misionara Krvi Kristove posjetio generalni moderator družbe o. William Nordenbrock. Do 2013. godine, kad je izabran na najodgovorniju službu u družbi, o. Nordenbrock djelovao je u svojoj matičnoj provinciji u SAD-u. Rado je pristao na razgovor za Glas Koncila i pokazao se kao vrlo zanimljiv sugovornik.
O. NORDENBROCK: Misionari Krvi Kristove katolička su redovnička družba koju je 1815. godine osnovao svećenik Rimske biskupije sv. Gašpar del Bufalo. Osnovani smo radi služenja riječi i obnove Crkve. To je i dalje u središtu našega poslanja. Danas 540 naših članova služe Crkvi u 22 zemlje. Usredotočeni smo na služenje u župama, odgojno-obrazovnim ustanovama i u bolnicama. Gdje god bili, misionari Krvi Kristove danas svoju prvotnu zadaću vide u služenju pomirenju, ozdravljenju odnosa.
O. NORDENBROCK: Sv. Gašpar bio je vrlo predan pobožnosti Predragocjenoj Krvi Kristovoj. Ta je pobožnost u ono vrijeme bila vrlo raširena te je kao izvor nadahnuća uistinu dominirala u našem redu gotovo 150 godina. Kad je Drugi vatikanski koncil pozvao redovničke zajednice da se obnove, počeli smo razmišljati kako te pobožne prakse ugraditi u svoju obnovu; kako ih, drugim riječima, ne odbaciti, nego na njima graditi živu duhovnost. Uzeli smo u ruke Sveto pismo, posebno poslanice sv. Pavla koje govore o Kristovoj Krvi, te smo došli do pomirenja. Krist je, naime, prolio svoju Krv kako bi nas pomirio s Bogom i međusobno. Kao družba se dakle pitamo kako imati dijela u tom Kristovu djelu pomirenja. To je uistinu u žiži našega interesa.
Tekst sv. Pavla u Drugoj poslanici Korinćanima koji spominjete vrlo je važan za našu družbu. Krist nas je pomirio s Bogom i povjerena nam je službu da budemo Kristovi poslanici pomirenja. Ono što je Krist napravio, mi smo pozvani nastavljati. Rekao bih da je potreba za pomirenjem prisutna posvuda, u Crkvi, u društvu, u svakoj zemlji, u svakom gradu – posvuda. Jedan od bitnih razloga zbog kojih je Krist došao jest srušiti zidove koji nas razdvajaju i omogućiti nam da živimo u Božjem kraljevstvu koje je kraljevstvo mira. Uistinu mi ne pada na pamet mjesto koje ne bi trebalo pomirenja. Potreba za pomirenjem dio je ljudskoga stanja kao takvoga.
O. NORDENBROCK: Da, u nekim je sredinama naglašenija potreba za pomirenjem unutar Crkve, drugdje su na djelu društveni sukobi, pa i ratovi. Naša družba, primjerice, unazad posljednjih nekoliko godina uspostavila je centar za pomirenje u Bogoti u Kolumbiji i naša su subraća vrlo angažirana u podršci i promicanju procesa pomirenja. U posljednjih dvadeset godina prisutni smo u Vijetnamu. Dvojica članova naše družbe naturalizirani su Amerikanci, tj. Vijetnamci koji su kao ratni izbjeglice došli u SAD. Vratili su se s izričitom nakanom da iskušaju mogućnosti na koje naša duhovnost može pomoći toj zemlji da dođe do neke vrste pomirenja. Znamo da je riječ o još uvijek komunističkoj zemlji. Rata više nema, ali podjela u društvu vrlo je stvarna. Prilike su, očito, različite od mjesta do mjesta. No posvuda smo pozvani čitati znakove vremena i odgovarati na potrebe mjesne Crkve u skladu sa zahtjevima naše duhovnosti.
O. NORDENBROCK: Jasno, obnova Crkve ovisi o kontekstu u kojem Crkva djeluje, tj. potrebe su različite ovisno o lokalnoj razini. Različito, dakle, riječ obnova Crkve zvuči u Indiji nego, primjerice, u Vijetnamu ili drugdje. Što se naše družbe tiče, ustrajemo na komunikaciji s biskupima te pitamo kako možemo sudjelovati, kako možemo biti na službi dotičnoj mjesnoj Crkvi? Na nekim je mjestima riječ o prvom navještaju, o evangelizaciji u najužem smislu riječi, o propovijedanju evanđelja ljudima. Drugdje, kao u Europi, naglašena je potreba za reevangelizacijom. Znamo da kršćanstvo ovdje ima dugu tradiciju, da se vjera pretočila u mnoštvo tradicija, ali s druge strane ona slabi, tj. mnogima znači sve manje ili im ništa zapravo ne znači. Oba stanja podrazumijevaju potrebu za propovijedanjem, što je naše tradicionalno poslanje. Konkretno, već sam rekao da smo na raspolaganju biskupima za rad na župama, tj. držimo župe, ali također propovijedamo izvan okvira župe: kao misionari na župnim misijama, voditelji duhovnih obnova, a mnogi su naši članovi angažirani kao kapelani na posebno zahtjevnim mjestima kao što su bolnice, vojska, zatvori, škole.
O. NORDENBROCK: Obitelj Predragocjene Krvi za nas je razmjerno novo iskustvo. Obitelj uključuje i sestre, redovnice Predragocjene Krvi – u SAD-u imamo dvije zajednice (u Hrvatskoj Klanjateljice Krvi Kristove)- no u najširem smislu taj se izraz upotrebljava za sve koji dijele našu duhovnost. Riječ je dakle i o laikatu, o mnogim laičkim zajednicama. Njihovi članovi žive svoj kršćanski poziv u različitim zanimanjima i na različitim područjima – najčešće je riječ o ljudima u braku koji imaju obitelj – ali dijele našu duhovnost. Uz to, često surađuju s nama svećenicima na razne načine, uključujući i apostolat, dakle pomažući nam u poslanju propovijedanja.
O. NORDENBROCK: Uglavnom mogu govoriti o svojem radu, a on je izrađen u SAD-u i uzeo je u razmatranje prilike tamošnje mjesne Crkve. U SAD-u je na djelu velika polarizacija, koja se provlači kroz društveni, politički, gospodarski i konačno vjerski i crkveni život. Polarizacija postoji između takozvanih liberalnijih ili progresivnijih i konzervativnijih ili tradicionalnijih stajališta. Mnogo je sporenja o tome. Spor dolazi do izražaja kad se postavi pitanje kako ćemo živjeti svoju vjerničku praksu u zajednici, ili kako ćemo urediti odnos između svećenika i župnoga vijeća i sl.
Konkretno, moj se rad dobrim dijelom bavio pitanjem kako se nositi sa sukobima vezanim uz spolnu zloporabu maloljetnika od strane svećenika. Bavio sam se pitanjem zajednice koja se raslojavala jer je svećenik maknut pod optužbom da je iskorištavao neke maloljetne župljane. Mnogi župljani u to ne žele povjerovati. Drugi vjeruju i to im naravno smeta. Dolazi do sukoba, do fragmentacije zajednice. U radu sam se bavio mogućnostima i metodama kako to nadvladati.
To je bio konkretan povod radu, ali mislim da sukoba i fragmentacije ima u mnogim zajednicama. Konačno, istim sam se metodama koristio radeći na raznim mjestima i u našoj redovničkoj zajednici. I mi imamo takozvanih »progresivnih« i »konzervativnih« članova, koliko god granice između tih dvaju usmjerenja bile nejasne i fluidne. Kako ćemo kao zajednica s time živjeti? Kako ćemo dijeliti život na način da on bude svjedočanstvo o iscjeliteljskoj snazi Kristove Krvi? Ta kako ćemo propovijedati o spasenju i pomirenju po Predragocjenoj Krvi ako smo međusobno u »ratu«?
O. NORDENBROCK: Riječ je o mladoj i maloj zajednici s četiri člana i tri kandidata. Na temelju razgovora s njima i s laicima koje sam imao priliku susresti mogu reći da mi se čini da je i ovdje, zbog povijesnih zbivanja, velika potreba za pomirenjem, kako unutar zemlje tako i sa susjedima. To je za nas dobar razlog da budemo ovdje. I nadam se da smo kao družba vjerni svojoj karizmi, da smo kadri unijeti je u mjesnu Crkvu u ovoj konkretnoj situaciji te da će potencijalni kandidati to prepoznati i na to odgovoriti, tako da će družba rasti. Dakle, nadam se. Ovdje imamo malo članova, ali su dobri. Vidjet ćemo kako će se stvari dalje razvijati. Pratit ćemo to iz Rima, iz družbe kao cjeline, i davati podršku ovomu dijelu družbe, našoj braći u Hrvatskoj. Radi toga sam i ovdje. Kanonski sam dužan za svojega mandata posjetiti sve zajednice u svijetu, ali svoj posjet zajednici u Hrvatskoj doživljavam kao nešto veće od ispunjavanja kanonske dužnosti. Došao sam pitati: Kako živite i u čemu vam kao družba možemo pomoći?
O. NORDENBROCK: I Barack Obama i Donald Trump dobili su izbore kao osobnosti i u tome je među njima malena razlika. Političko je stanje u nas vrlo polarizirano. Tipično je za SAD da se predsjednički izbori odluče unutar 1 posto glasova. Naš je izborni sustav za nekoga tko gleda sa strane pomalo kompliciran, zasniva se na saveznim državama koje imaju određen broj elektora, a oni onda biraju samoga predsjednika. Donald Trump je osvojio Elektorski kolegij, ali je izgubio glas naroda. Sve to pokazuje koliko je zemlja podijeljena, i to već dugo. Za mene kao Amerikanca to je ozbiljan i uznemirujući problem. U posljednjih osam godina, za mandata demokrata Baracka Obame, mnogi su republikanci automatski bili protiv svega što je rekao ili predložio. Sada je stanje po tom pitanju jednako, samo su predznaci obrnuti. Pola je zemlje uvijek sretno, pola nesretno.
Mislim da je ovaj put izbore u SAD-u osvojila nacionalistička retorika, ali tomu smo svjedoci po čitavu svijetu. Smatram da ljudi tako reagiraju na globalizaciju, na migracije. Ljudi se boje onoga tko je drugačiji od njih. Čini mi se da je to odigralo veliku ulogu u ovim izborima.
O. NORDENBROCK: Istina jest da su mnogi na rezultate izbora i na neke poteze predsjednika Trumpa reagirali vrlo emotivno. No i na redovitoj političkoj razini postoji snažna oporba nekim potezima novoga predsjednika. Mogu se samo nadati da će polarizacija prestati i da će sve strane početi rješavati probleme racionalnim političkim dijalogom. Kao što sam rekao, taj problem nije nov.
O. NORDENBROCK: Nisam protiv globalizacije ni protiv migracija. Mislim da se treba promijeniti način na koji susrećemo druge i drugačije. Prva čovjekova reakcija na drugačije jest strah. Mislim da je u osnovi riječ o predrasudi. Jer strah se ne zasniva na saznanjima o drugima, čak ni na različitim vrjednotama, nego upravo na neznanju, na nečem emocionalnom, a ne racionalnom. Temeljne težnje svih ljudi u osnovi su slične: svatko voli svoju djecu, svatko im želi osigurati bolji život. To je temeljni uzrok migracija. Dakako da treba reći i to da su glavni uzrok migracija gospodarske nejednakosti, činjenica da su mnoge zemlje zapravo tuđe vlasništvo. Zalaganje za razvoj, za stvaranje uvjeta da svatko u svojoj zemlji ima bolje mogućnosti za život također je dio pozitivnoga oblikovanja globalizacije.
O. NORDENBROCK: Zanimljivo je to da je svatko tko se sada žali na migracije zapravo – imigrant. Moj stariji brat radi na kontroli granice s Meksikom. Njegov pogled na migracije drugačiji je od mojega. Ponekad ga moram podsjetiti da su u okruženju u kojem smo odrasli sve bili useljenici pristigli između 1840. i 1860. godine. Sve do 2015. godine crkveni je život funkcionirao na njemačkom jeziku. I tko zna dokle bi tako bilo da nije izbio Prvi svjetski rat pa je njemački postao neprihvatljivim. Mnogi ne razumiju da je sadašnja povijest zapravo naša povijest od prije pedeset, sto, sto pedeset godina.
Još ću jednom reći da je, prema mojem mišljenju, strah od migracija podosta iracionalna stvar. Dopustit ću si ovdje izravniji politički komentar, koji se odnosi na uredbu predsjednika Trumpa o zabrani ulaska migranata iz nekoliko pretežno muslimanskih zemalja. Učinio je to premda sigurnosne agencije smatraju da je pripadnost određenoj državi vrlo slab pokazatelj mogućega sigurnosnoga rizika. Dakle, racionalno znamo da pripadnost ovoj ili onoj zemlji po sebi za sigurnost znači malo ili ništa. Nameće se zaključak da se uredba zasniva na iracionalnim razlozima. No i to je dio politike, a političko je stanje sada takvo kakvo jest.
O. NORDENBROCK: Kad je riječ o zaštiti života u SAD-u, jedan od temeljnih dokumenata Crkvi dao je bivši nadbiskup Chicaga kardinal Joseph Bernardin (umro 1996.), koji je razvio dosljednu etiku života. Ta je etika poznata pod paradigmom »nedjeljiva haljina«, a aludira na Isusovu donju haljinu, tuniku: život treba štititi u svim situacijama. No i to katolici shvaćaju na različite načine. Neki su katolici skloni misliti ovako: jedino ili presudno pitanje zaštite života je pobačaj. Drugi će uzeti u obzir i zdravstvenu skrb, brigu za siromašne, promicanje mira. Ta će stajališta utjecati na način na koji će glasovati. Prvi će biti skloniji republikancima, drugi demokratima. Kad je, dakle, riječ o konkretnom političkom uvjerenju, ne može se govoriti o jedinstvenom stajalištu.
Slično vrijedi za pitanje imigracija. To što su biskupi izrazili velike kritike na račun Trumpovih protuimigracijskih mjera ne znači da će svi katolici usvojiti takvo stajalište.
