Početak je školske godine, koja nosi niz izazova u vremenu pandemije i drugih teškoća s kojima se suočavaju roditelji, djeca i prosvjetni djelatnici. Djeca će istaknuti probleme povezane s nastavom na daljinu i obvezama u školama, roditelji često govore o brojnosti obveza njihove djece u školi i izvan škole, kao i usmjerenost na što bolji prijelaz iz nižih u više razrede, odnosno upise u srednje škole i fakultete. Prosvjetni radnici navode sve veća očekivanja i zahtjeve u odgojno-obrazovnom radu. O tim i drugim izazovima na početku školske godine govori predsjednik udruge »Pragma« Nedjeljko Marković.
Promatrajući Hrvatsku u kontekstu ostalih zemalja Europske unije, u nekim područjima imamo jasan napredak ako gledamo pretpandemijsko desetogodišnje razdoblje. Smanjen je broj osoba koje rano napuštaju obrazovanje i osposobljavanje u EU-u i Hrvatskoj, a uvelike je povećan broj osoba koje su stekle više i visoko obrazovanje. Tako je 2009. godine tek svaka peta osoba između 30. i 34. godine imala više i visoko obrazovanje, a danas svaka treća, a u EU-u ga imaju četiri od 10 osoba. Moramo i dalje povećati napore kako bi naši mladi upisivali i završavali više i visoko obrazovanje koje je temelj razvoja gospodarstva. Paradoksalno, uz povećanje visokoobrazovanih, porasla je nezaposlenost s takvim obrazovanjem, a stopa zaposlenosti osoba koje su završile strukovno obrazovanje je u porastu. Također, povećali smo udio djece od četvrte godine do početka obveznoga obrazovanja koja idu u vrtić. Sada osam od 10 djece pohađa vrtiće, a u EU-u je 9,5 od 10 djece u vrtićima. To su dokazano dobri načini cjelovitoga socijalnoga i emocionalnoga razvoja djece. Povećana su ulaganja u obrazovanje pa javni rashodi za obrazovanje iznose 5,3 posto BDP-a, što je više nego u prosjeku EU-a, kao i dio u ukupnim rashodima opće države u iznosu od 11,5 posto, također iznad prosjeka EU-a.
No problem koji je vidljiv već godinama u Hrvatskoj visok je udio 15-godišnjaka sa slabim rezultatima u čitanju. Riječ je o svakom petom učeniku. No i u prirodoslovlju slabe rezultate ima svaki četvrti učenik. Nažalost, osobito je visok udio slabih u matematici gdje svaki treći učenik ima slabe rezultate. Uz te slabe rezultate u čitanju, matematici i prirodoslovlju, zabrinjava i sudjelovanje odraslih u dobi od 25 do 65 godina u cjeloživotnom učenju koje je vjerojatno rezultat i slabijih rezultata i navika učenja stečenih tijekom srednje škole. U prosjeku EU-a svaka 10. osoba sudjeluje u takvim programima, a u Hrvatskoj tek 3,5 posto osoba. Kako možemo pratiti promjene u našem okruženju ako nismo spremni učiti tijekom cijeloga života? Učenje ne znači samo polaganje određenih ispita, nego praćenje stručne literature koja je važna za naš posao, svladavanje novih umijeća koja su se pokazala važnima u pandemiji poput informacijskih, ili učenja vještina pregovaranja, kao i u području prodaje, marketinga i oglašavanja, ili »mekih« vještina poput komunikacijskih, upravljanja emocijama, vođenja timova.
Za razliku od nekih drugih politika poput vanjske, ekonomske ili vojne koje su snažno povezane s međunarodnim obvezama ili članstvom u određenoj zajednici, obrazovna je politika prepuštena svakoj zemlji, njezinoj snazi ili slabosti u odnosu na političke elite koje odlučuju koliko će se ulagati u obrazovanje.
Usvajanje koncepta socijalnih ulaganja važno je jer to znači da svaki rashod gledamo kao buduće i dugoročno ulaganje, investiciju koja će se višestruko isplatiti. U užem smislu ne postoje vanjski utjecaji na obrazovne programe, što će se i kako podučavati u našim školama. Postoje uglavnom preporuke i smjernice u provedbi izvannastavnih i izvanškolskih program, poput raznih programa građanskoga odgoja, učenja životnih vještina, prevencije konzumiranja cigareta, alkohola i droga, pravilne prehrane i športa. Ili primjer ulaganja u kvalitetnu prehranu djece u školama, što znači ulaganje u zdravlje djece, koje bismo trebali ozbiljno shvatiti. Dovoljno je napomenuti da smo najdeblji narod u Europskoj uniji. To je naš nacionalni problem, a kada budemo trebali izdvajati sve više sredstava za liječenje pretilosti, to će naposljetku značiti da ćemo morati oduzeti sredstva nekomu drugomu, obično onima slabijima u tom proračunskom lancu. Zato je ulaganje u prevenciju pretilosti kvalitetnom školskom prehranom – od vrtića do fakulteta – pitanje od nacionalnoga interesa. Prevencija pretilosti jedna je od preporuka Svjetske zdravstvene organizacije, a svaka će zemlja, ovisno o svojim političkim elitama, odlučiti kako će riješiti taj problem. Mogu dati i primjer s obzirom na to da se dugo bavim temom prevencije ranoga napuštanja školovanja osoba od 15. godine nadalje. Riječ je o socijalnom fenomenu u vremenima kada se sve duže obrazujemo, pri čemu trošak jednoga ranoga napuštanja školovanja tijekom života, u konzervativnom izračunu, iznosi oko 70 000 eura.
Bogate su zemlje uložile znatna financijska sredstva u prevenciju toga fenomena, posebno liberalne zemlje poput SAD-a, a siromašne zemlje uopće ne prepoznaju taj fenomen ili ga ignoriraju stvarajući dugoročno »vojsku« osoba koje će teško pronaći svoje mjesto u društvu, osobito na tržištu rada.
Iz EU-a smo dobili pohvalu da se digitalno obrazovanje u Hrvatskoj brzo razvija, a Hrvatska je uspješno odgovorila na krizu uzrokovanu pandemijom koronavirusa. Škole su se brzo prebacile na nastavu na daljinu, no to je utjecalo na dobrobit učenika i njihovu ravnopravnost, odnosno razlike između učenika još su se jače pokazale u odnosu na njihovu informacijsku pismenost, obrazovanje roditelja i njihov radni status. Dakle, bolje obrazovani mogli su raditi od kuće i biti potpora svojoj djeci. Pokazale su se i razlike u stambenim i financijskim mogućnostima roditelja i životne vještine učenika poput dobre organizacije vremena, upravljanja emocijama i kontrole impulsa. Istraživanje Instituta za društvena istraživanja pokazalo je da su učenici uglavnom zadovoljni nastavom na daljinu te angažmanom učitelja i nastavnika. No mnogi su bili zabrinuti zbog učenja novoga sadržaja u izolaciji, pripreme za maturu i upisa na visoka učilišta. Strah za budućnost i pitanje što nakon pandemije nije dovoljno prorađeno s djecom. Dodatno su se dogodili potresi koji su djeci otvorili nova pitanja o vlastitoj sigurnosti i sigurnosti njihovih obitelji, prijatelja. Napravili smo velik napredak u području informatike koja je od školske godine 2018./2019. obvezni predmet u petom i šestom razredu osnovne te prvom razredu opće srednje škole, a izborni u ostalim razredima.
Imamo dobre podatke za prosjek naše populacije, ali i podatke koji zabrinjavaju kada govorimo o osobama u riziku od siromaštva. Naime, podatci Državnoga zavoda za statistiku govore da je 2020. godine 77 posto kućanstava imalo osobno računalo, a njih 85 posto pristup internetu, uz relativno blago povećanje u odnosu na 2019. godinu. Najmlađa populacija još prednjači u upotrebi računala, a broj korisnika opada proporcionalno njihovoj dobi pa je njihov glavni izvor informiranja TV i radio. No istraživanja su pokazala da je upotreba interneta u odgojno-obrazovne svrhe daleko ispod čitanja novina i gledanja Youtubea, što je problematično ako znamo da je većina korisnika upravo najmlađa populacija. Posebno su ranjiva djeca iz obitelji primatelja socijalne pomoći, to jest zajamčene minimalne naknade, jer gotovo 50 posto takvih roditelja kaže da ne može djetetu priuštiti računalo i internet, a da to žele, pokazalo je istraživanje iz pretpandemijskoga razdoblja koje su proveli profesor Zrinščak i suradnici. Za takve smo obitelji trebali imati spremne mjere na početku rada na daljinu jer je veliko pitanje kako su pratili nastavu i kako su izvršavali svoje obveze. Moramo biti svjesni da je pristup internetu i osobno računalo u takvim okolnostima jedina mogućnost kontakta s vanjskim svijetom, povezivanja s vršnjacima i nastavnicima, pa bi »pravo na internet i računalo« trebalo biti jedno od temeljnih »prava« suvremenih učenika.
Kada netko očekuje da će mu se u životu dogoditi više dobrih nego loših stvari, kažemo da je optimist. Optimizam i pesimizam uči se u obitelji, od ranih nogu, a kasnije u vrtiću i školi. Pesimistični stil objašnjavanja svijeta povezan je s višestrukim opasnostima za zdravlje, a jedna od opasnosti je naučena bespomoćnost čija je glavna posljedica prestanak truda ili potpuno odustajanje te vjerovanje pojedinca da se životne situacije ne mogu promijeniti i da je nešto što mu se trenutačno dobro događa tek puka sreća. Naučenu bespomoćnost nakon nekoga vremena može zamijeniti depresivnost, koja je ozbiljan poremećaj. S druge strane, optimistični stil objašnjavanja pokazao se zaštitnim čimbenikom u očuvanju zdravlja, pogotovo u kriznim životnim situacijama, kao što je bila kriza uzrokovana pandemijom. Optimisti su skloni tumačiti stresne životne situacije manje ugrožavajućim. Oni jednostavno vide svjetlo na kraju tunela. Na primjer, pandemija će završiti zahvaljujući znanstvenicima, cjepivu, znanju, poštovanju epidemioloških mjera, a ne zahvaljujući sreći. Istraživanja pokazuju da učenici optimističnoga stila postižu bolji školski uspjeh te da su prihvaćeniji u društvu vršnjaka, kasnije zadovoljniji i sretniji u braku te motiviraniji za rad. Za osobe koje rastu u duhovnoj dimenziji optimizam je nuždan jer one same mogu tako svjedočiti o svojim duhovnim vrijednostima i kršćanskom identitetu, a i oni se uče kao i optimizam i pesimizam, od obitelji pa sve do uzora modela u vrtićima i školama. Djeca mogu shvatiti vrijednost odricanja i solidarnosti provedbom humanitarne akcije u školi te brige o svijetu i budućnosti zemlje podizanjem ekološke svijesti o zbrinjavanju otpada te drugim konkretnim, životnim aktivnostima kojima se iskazuje nježnost prema svemu stvorenomu, zahvaljujući Stvoritelju.
Samoubojstvo je tema o kojoj se teško govori, posebno kada ga počini mlada osoba. Neki se boje da razgovor o samoubojstvu potiče druge na samoubojstvo, ali to nije istina i zato bi ta tema, na prikladan način, trebala biti dio i našega obrazovnoga sustava. Razgovorom o tome možemo potaknuti, ohrabriti druge da u situacijama u kojima im je jako teško potraže stručnu pomoć. Mlade osobe nisu uvijek sposobne objasniti kako se osjećaju, a roditelji često nisu educirani za prepoznavanje znakova koji prethode. Ekstremni oblik kriza u mladih može dovesti i do pokušaja samoubojstva koji se može protumačiti kao očajnički poziv u pomoć te izraz krajnje nemoći. Neki od znakova koji prethode u djece i mladih su promjena teka uz promjenu težine, promjene u navikama spavanja, gubitak zanimanja za omiljene aktivnosti. Tu je niz čimbenika kao što su umor, osjećaj krivnje, nesposobnost koncentriranja i donošenja odluka, osjećaj beznađa i bespomoćnosti, suicidalne misli i pokušaji… Takva se depresivna stanja u mladih mogu javiti kao posljedica gubitka slike o sebi ili pak stresnih događaja, prerane separacije i pratećih osjećaja usamljenosti, bespomoćnosti i frustracije. Velik izvor stresa odnosi se na postizanje samostalnosti u odnosu na obitelj, ali i potragu za novim izvorima ljubavi i budućim zanimanjem. Mladi napuštaju fantaziju o neranjivosti, zbog čega se javlja zbunjenost, agresivni i neprijateljski osjećaji, nerijetko i destruktivnost. Samoubojstvo je jedan od vodećih uzroka smrti adolescenata, uz nesreće i ubojstva, a pojedina istraživanja ističu da oko 70 posto samoubojica pokazuje antisocijalno ponašanje, pa možemo zaključiti da su poremećaji ophođenja prediktori gotovo koliko i depresija. Pokušaju samoubojstva u adolescenata prethode dugotrajni problemi od ranoga djetinjstva, koji se samo pogoršavaju tijekom razvoja. Među glavnim čimbenicima rizika ističe se impulzivnost budući da se procjenjuje da je oko 75 posto samoubojstava neplanirano. Zatim problemi u školi, slab školski uspjeh, socijalna izolacija, loši obiteljski odnosi, nerazvijene vještine rješavanja problema, rigidno mišljenje, psihotični simptomi, ali i oponašanje vršnjaka. To znači da pandemija i njezine posljedice mogu biti samo jedan od čimbenika koji pridonose suicidalnosti mladih, ali nikako glavni ili jedini uzrok. Nema dokaza da je povećana suicidalnost mladih tijekom pandemije u većini zemalja OECD-a.
Sustav koji pomaže djeci u odrastanju u emocionalne zdrave, sretne ljude koji su naučili temeljne društvene vrijednosti, ljude koji vole upoznavati i istraživati svijet oko sebe te koji zahvaljujući svojim znanjima i vještinama mogu zaraditi za pristojan život. Put do toga je težak. Trebamo rješavati emocionalne izazove koji se pojavljuju u odrastanju, pokazati djeci društvene vrijednosti i vježbati ih, učiti ih vještinama koje su potrebne društvu, poput čitanja, pisanja, matematike, prirodnih znanosti. Važno je da budu zadovoljni stvaranjem nečega novoga, drugačijega, a ne reprodukcijom nepotrebnoga i zastarjeloga. Niz je toga što trebamo poboljšati u našem odgojno-obrazovnom sustavu. Okolnosti su se promijenile pa se čini da bi trebalo povećati godišnji broj nastavnih sati u osnovnim školama u razrednoj i predmetnoj nastavi te uvesti model cjelodnevne škole na nacionalnoj razini povezujući nastavne i izvannastavne aktivnosti i suradnju s organizacijama civilnoga društva. Tu treba poboljšati sustav zaštite mentalnoga zdravlja djece i mladih unutar škola i poboljšati suradnju škola s institucijama zdravstva i socijalne skrbi. Treba povećati broj praktične nastave, dakle terenske nastave, prakse tijekom osnovne i srednje škole. K tomu valja osigurati jednosmjenski rad i poboljšati infrastrukturu bez obzira na osnivače, uvesti obvezni set izvannastavnih aktivnosti. Obvezno trajanje školovanja treba ići na devet ili deset godina, zatim provoditi kampanje za upis studenata na nastavničke smjerove, osobito iz prirodoslovnoga područja, i fleksibilizirati uvjete za rad u školama. Motivirati i nastaviti nagrađivati, materijalno i simbolički, nastavnike, ravnatelje i stručne suradnike koji provode posebne programe kojima se znatno podiže kvaliteta rada s učenicima i roditeljima. Treba povećati i broj stručnih suradnika i uvesti socijalne radnike kao stručne suradnike u školama i vrtićima, a posebno povećati ulogu roditelja u upravljanju školama te unaprijediti ocjenjivanje rada svih zaposlenika i rukovodstva. Važno je osigurati dodatnu potporu za škole u ruralnim područjima gdje je viša stopa odustajanja od škole, a općinama koje nemaju vrtiće odrediti plaćanja »penala«, odnosno uvesti obvezne oblike sufinanciranja ranoga odgoja djece.
