Kamo vodi Rimokatolička Crkva i Crkva u Istri? Davno je to bilo kada se u prepunoj crkvi vjernika i u prepunoj vjeronaučnoj dvorani govorilo vjernicima da je u adventu i korizmi strogo zabranjeno bučno slušanje vijesti na radiju i na televiziji, organiziranje plesnih zabava i vjenčanja. Danas su i crkve i vjeronaučne dvorane ili prazne ili poluprazne, a vjerski službenici umjesto da isto govore i imaju prepune crkve i sami pozivaju preko radija na koncert koji organizira Biskupija i Klasična gimnazija, i to baš u adventu. Kao da im nije dosta devet mjeseci za organiziranje koncerata – njima trebaju i još ova tri mjeseca pod koje spadaju advent i korizma.
I još nešto: ima i svećenika koji znaju da čovjek ima duhovno zvanje i ne pitaju umjesto njega biskupa i neki red, nego šute, a kada čovjek izgubi starije, nema ni društva ni posla, ni državnoga ni išta drugo.
Čitatelj
Ako pratite pozorno i čitate naš tjednik, uočit ćete u njemu da su ne samo župe u Istri, niti samo Porečka i Pulska biskupija i tamošnja pazinska klasična gimnazija, nego i sve ostale biskupije, župe, kao i ostale crkvene ustanove ili ustanove povezane s Crkvom na ovaj ili onaj način organizirale i organiziraju različite duhovne sadržaje, kako u korizmeno tako i u adventsko vrijeme.
Cilj takvih okupljanja, koncerata, molitvenih susreta, duhovnih obnova i duhovnih vježba – o kojima redovito izvještavamo – nije zabavljati se, bučiti ni galamiti, nego se u dubini duše, pa i pjesmom i slavljenjem Gospodina, pripremiti za najveće kršćanske blagdane: svetkovine Uskrsa i Božića. U tim se intenzivnim liturgijskim razdobljima organizira i potiče i na humanitarno i na karitativno djelovanje, a cilj je jedan jedini: cjelovita duhovna priprema za blagdane, za susret čovjeka s Bogom koji nam dolazi ususret i koji se zbog nas utjelovio, bio spreman prihvatiti križ i uskrsnućem nas oslobodio od grijeha i naših slabosti.
U svakom tom događaju nastojimo i uspijevamo prepoznati duhovni sadržaj koji može obogatiti svakoga vjernika pa je dovoljno samo u božićnom broju našega tjednika (br. 52-53, Božić 2016.) pročitati »Adventsku kroniku priredaba« (str. 32), »Adventsku kroniku duhovnosti i dobrote« (str. 34 i 35), kao i »Adventsku kroniku održanih koncerata« (str. 37) da nam kao vjernicima bude jasno o čemu govorimo. Koliko samo vjerničkoga žara, uloženoga truda i vremena, dobrote i ljubavi prema Bogu i prema braći ljudima prepoznajemo u svakoj, pa i najmanjoj vijesti i »crtici« koju smo prenijeli!
Možda bi bilo poticajno i za Vas, a i za druge vjernike koji možda dijele Vaše mišljenje, da razmišljate na taj način, da i Vi svaki događaj na kojem sudjelujete u adventu i korizmi, uz redovite pastoralne djelatnosti, pokušate sagledati i s toga stajališta, koji smo mi saželi u jedan od glavnih naslova: »Duhovno rasli da bi dosegnuli Božić«. Vjerujemo da uviđate da je i takav oblik izvanjske pripreme, posebno duhovne i karitativne, itekako bitan za vjernički unutarnji rast kojemu je cilj svakodnevni ili barem blagdanski susret s Bogom u sakramentu ispovijedi i euharistije. Suvremenim ljudima treba ponuditi dobre sadržaje u onim oblicima koji su njima bliski, privlačni i dragi. Upravo tako gledamo na duhovne susrete, priredbe i koncerte: kao na put koji ljude dovodi do sakramentalnoga susreta s Gospodinom, pri čemu se slažemo s Vama da je svima potrebno (osobito u adventu i korizmi) više mira i sabranosti kako bismo i Božić i Uskrs doživjeli u pravom svjetlu.
Što se Vašega drugoga pitanja tiče, napominjemo da je ono vrlo osjetljivo, a čini nam se da ga ipak smještate u pogrješan kontekst, kao da bi u izboru duhovnoga zvanja riječ bila o osiguravanju mirnijega života, posebno u starosti. A kao vjernik jamačno znate da to nije tako. Za duhovno je zvanje nužno dobro razlučivanje i prosuđivanje, a slažemo se s Vama da je velika odgovornost i na svećenicima, ponajviše župnicima i župnim vikarima, koji moraju biti posebno osjetljivi za pastoral duhovnih, muških i ženskih, zvanja.
U taj se pastoral u našoj Crkvi, kao i u cijeloj Crkvi, ulaže jako puno, a svaka naša (nad)biskupija ima i poseban ured za pastoral zvanja ili osobu zaduženu za taj pastoral. Slično na tom području djeluju i muške i ženske redovničke zajednice. Hrvatska biskupska konferencija ima Vijeće za sjemeništa i duhovna zvanja kojim predsjeda jedan od (nad)biskupa te ono okuplja i vodi brigu o pastoralu zvanja na (nad)biskupijiskim razinama, ali ostvaruje suradnju i sa sjemenišnim i bogoslovskim odgojiteljima, kao i s animatorima za pastoral duhovnih zvanja redovničkih zajednica. Kako se ističe na službenoj internetskoj stranici Zagrebačke nadbiskupije (koju, između ostalih, uzimamo za primjer jer ima promicanje kršćanskih poziva i Povjerenstvo za pastoral duhovnih zvanja), »promicanje kršćanskih poziva općenito, a posebno duhovnih zvanja zauzima važno mjesto u evangelizacijskom poslanju Zagrebačke nadbiskupije«.
»Dok promicanje kršćanskih poziva uključuje pomaganje mladima u traženju njihova životnoga poziva, Povjerenstvo za pastoral duhovnih zvanja ima zadaću pomagati mladima koji su otvoreni duhovnomu pozivu nastojeći zajedno s njima tražiti odgovor na pitanje: kako ostvariti Božji plan s mojim životom?« Polazište takvoga pastorala svijest je da je »temeljni životni poziv svakoga kršćanina odgovoriti na Božju ljubav u ljubavi prema Bogu i braći ljudima«, pa je prvi cilj promicanja kršćanskih poziva djelovati na području evangelizacije i duhovne formacije mladih kako bi mogli razlučiti na koju ih vrstu životnoga odabira zove Bog: da ostvare duhovno zvanje u svećeništvu ili redovništvu ili u obiteljskom životu.
