Ljetni praznici prilika su za svima prijeko potreban i željno iščekivan odmor, za »punjenje baterija«, za opuštanje i druženja, ali i za dosađivanje zbog kojega ispraznost prepredeno vreba na čovjeka s namjerom da zaskoči njegove misli i njegovo vrijeme te ga ispuni samom sobom i svojim ništavilom. Kako se takvo što ne bi dogodilo, uvijek je mudro posegnuti za nekom dobrom knjigom, osobito onom u kojoj se nalazi preporuka o tome kako provesti i kako osmisliti dugo toplo ljeto. Jedna je od takvih knjiga djelo talijanskoga suvremenoga autora Alessandra D’Avenije »Ono što pakao nije« objavljeno u izdanju nakladničke kuće »Verbum« 2018. godine.
»Ono što pakao nije« roman je inspiriran životom katoličkoga svećenika Giuseppea Puglisija, don Pina, kojega su u Palermu, u siromašnoj gradskoj četvrti Brancaccio u kojoj je vršio svoju službu, ubili mafijaški plaćenici 15. rujna 1993., na njegov 56. rođendan. Krajem lipnja, točnije 28. lipnja, napunilo se deset godina otkako je papa Benedikt XVI. objavio dekret o njegovoj beatifikaciji zbog mučeništva iz mržnje prema vjeri. Blaženim je proglašen 25. svibnja 2013., a tom je prigodom tadašnji nadbiskup Palerma kardinal Paolo Romeo u propovijedi istaknuo: »Što više gledamo lice don Puglisija, sve više osjećamo da nas njegov osmijeh sve ujedinjuje. U njegovu životu, završenu mučeništvom in odium fidei (iz mržnje prema vjeri), Crkva prepoznaje uzor koji valja nasljedovati. Mafijaška ruka koja ga je 15. rujna 1993. barbarski ubila oslobodila je pravi život toga zrna pšenice, koje je u svojem djelu evangelizacije svakoga dana umiralo kako bi donijelo plod.« O životu don Puglisija svjedočio je i župnik župe sv. Ivana Bosca don Alessandro Maria Minutella: »Mislim da je važno istaknuti da don Pino nije bio antimafijski svećenik, nego je bio svećenik koji je utjelovio evanđelje protiv snaga zla koje mogu biti mafija ili pak bilo koji drugi oblik zla u povijesti svijeta.
Upravo je zbog toga on mučenik; jer je ubijen iz mržnje prema vjeri te je stoga uzor na koji valja upozoriti ne samo svećenike u Palermu, Crkvu u Palermu i na Siciliji, nego mislim da on posvuda može biti primjer koji valja nasljedovati. Don Puglisi poticao je na kulturu zajedničkoga zauzimanja, u traženju općega dobra, i to u svjetlu evanđeoskih vrijednostî. (…) Želio bih da upravo svjedočanstvo don Puglisija pomogne svim svećenicima koji se zauzimaju na rubnim dijelovima svijeta, da ne dopuste da ih uhvati endemični virus malodušja, jadanja, ili pak zlo fatalizma, nego da se bore s pouzdanjem i radošću, znajući da je Krist pobijedio.«
S obzirom na životnu sudbinu iz koje D’Avenia crpi građu za radnju svoga romana, moglo bi se pomisliti da je navedeno štivo ipak malo »preteško« za ljetne vrućine, međutim tko god bi tako pomislio, prevaro bi se. »Ono što pakao nije« lako je čitljiva, duhovita, zavodljiva, vrlo topla i ljudska priča o svećeničkom pozivu, o ljubavi i prijateljstvu, o odrastanju i dozrijevanju, o prihvaćanju i žrtvi; o jednom gradu, o njegovu licu i njegovu naličju.
Glavni lik, 55-godišnji svećenik don Pino, na službi je u Brancacciu, prigradskoj četvrti koju od najvećega grada i luke Sicilije Palerma dijeli, poput svojevrsnoga geta, željeznički prijelaz. U tom dijelu grada u betonskim stambenim zgradama stanuju desetci i desetci obitelji preseljenih iz povijesne jezgre, gdje su živjeli u ruševnim kućama. Grad ih je natiskao ovdje, u stambenim zgradama pretvorenim u skloništa za raseljene. U Brancacciu, u posvemašnjoj bijedi »urešenoj« vladavinom mafije, prostitucijom, ovisnošću i međusobnim proždiranjem previše je ljudi osuđeno da umiru živi, previše ih je slomljeno prije nego što se uopće ispruže prema sreći. U tom dijelu grada, među tim ljudima i takvim sudbinama, don Pino ima vrlo neobičnu službu – na tom betonu on prikuplja morske zvijezde i vraća ih u more. »Moj prijatelj Hamil je Arapin i uvijek mi ispriča puno priča o svojoj zemlji. Ima jedna koja mi se jako svidjela. Dva muškarca hodaju plažom, oluja je nanijela pijesak na tepih od morskih zvijezda. Izgleda kao preokrenuto zvjezdano nebo. Sunce ih nemilosrdno prži. Zvijezde se polagano stišću prije nego što se u potpunosti stvrdnu. Svako malo jedan od njih dvojice sagne se po jednu zvijezdu i ponovno je vraća u more. Ima ih na tisuće i tisuće. Drugom se žuri kući pa mu kaže: ‘Što namjeravaš, ponovno ih sve vratiti u more? Nemoguće. Trebalo bi ti tjedan dana. Jesi li lud?’ Drugi mu pokaže morsku zvijezdu koju drži u ruci i netom prije nego što će je baciti u vodu, odgovara mu: ‘Misliš li da će ona reći da sam lud?’«
Na tom mjestu na kojem ljudi gotovo i ne žive, nego umiru dan po dan, don Pino daje sve od sebe kako bi maknuo djecu s ulice i kako bi pomogao tim dragocjenim morskim zvijezdama pronaći put do njihova prirodnoga staništa. Neki se odupiru njegovoj dobroti jer je u svojim životima nikada nisu osjetili pa je se, kao nečega posve nepoznatoga, plaše i stoga bježe od nje, a neki u njemu uspijevaju prepoznati očinsku figuru jer su u njegovim postupcima zaista upisani postupci roditelja koji hrabri svoje dijete kako bi ono osjetilo vlastito dostojanstvo. Život stanovnika Brancaccia život je u paklu jer taj pakao, kao mjesto kojemu je oduzeta ljubav, oni nose u sebi – u raju ili u paklu netko ili jest ili nije; ne ide se tamo.
Tijekom ljetnih praznika 1993. don Pinu se u radu s mladima u Brancacciu pridružuje 17-godišnji mladić Federico, veliki zaljubljenik u književnost. Taj mladić proživio je u Palermu sedamnaest godina potpuno nesvjestan života kojim žive njegovi vršnjaci u Brancacciu. U početku te mlade ljude koji mu razbijaju usnicu i kradu bicikl doživljava kao najobičnije divljake, ali kasnije shvaća kako je i on, da su okolnosti njegova života bile samo malo drugačije, mogao biti jedan od njih te da u životu čovjek nikada ne treba suditi ono što ne poznaje. Ruši uvijek onaj tko ne zna kako se gradi, a ne zna jer mu to nitko nikada nije pokazao.
Rad s don Pinom u Brancacciu za Federica nalikuje onomu evanđeoskomu dodiru pluga nakon kojega u čovjekovu životu više ništa ne može biti isto. »Kad nešto vidiš, više se ne možeš praviti da ne postoji. Ne da mi se okrenuti glavu na drugu stranu i praviti se da me se ne tiče.« Od mladića koji je više dodira imao sa svijetom književnih tekstova nego sa stvarnim životom, u samo nekoliko ljetnih mjeseci on izrasta u muškarca koji je spreman izložiti se opasnosti kako bi zaštitio one do kojih mu je stalo i kako bi učinio ono što je ispravno. »Mladići od života uvijek očekuju radost, ne znaju da život od njih očekuje radost. On bi želio jednostavan život, ali život nikada jednostavan nije bio. (…) Mladići nisu svjesni boli potrebne da se ‘postane’ niti su svjesni koliko treba hrabrosti da se izgube iluzije. Ovaj je mladić toga nesvjestan još i više nego drugi. Malo je stvarnosti oko njegovih snova.« Književnici i književni likovi naučili su Federica što znači biti idealist, a susret s Brancacciom omogućio mu je da to i bude i da shvati kako se nešto događa samo ako čovjek ima hrabrosti to i napraviti.
Roman Alessandra D’Avenije »Ono što pakao nije« ponajprije je roman za mlade, za sve one pred kojima se nalazi život koji tek treba osmisliti. To je roman koji uči kako opažati drugoga čovjeka i kako je važno znati biti blag prema ranama iz kojih se često prosipa žuč na one koji nisu nanijeli rane. Proces je odrastanja bolan, podsjeća D’Avenia, ali jedino bol čovjeku omogućuje rast. Poput kamenčića u mozaicima katedrale Monreale koju jednom prilikom spominje don Pino, svaki je čovjek važan i svaki svojom prisutnošću utječe na život čovjeka u svojoj blizini. Zato, ako ima onih koji nisu sigurni što bi radili ovoga ljeta, dovoljno je samo jedno – biti bližnji. Na taj način raj se širi i ništa i nitko ga ne uspijeva uhvatiti i zatočiti. Neustrašiv kao istina, neobuzdan kao ljepota. Ljubav se tako, poput morske zvijezde u more, vraća u svijet kojemu i pripada i jedino na taj način svijet postaje ono što pakao nije.
