Sestra Vera Petrinec, milosrdnica, proslavila je 6. ožujka stotu obljetnicu svojega rođenja u zajedništvu sa svojim susestrama, koje nisu krile radost i zahvalnost Bogu zbog života s. Vere.
Slavljenica je kao Štefica Petrinec rođena 6. ožujka 1917. u Veternici, a krštena 10. ožujka iste godine u rodnoj župi sv. Mihaela arkanđela u Mihovljanu. Rasla je s tri sestre i četiri brata, od kojih su dvojica braće umrla. Tu je započela osnovnu školu, a nakon godinu dana sretna i zadovoljna obitelj seli se u Međimurje u selo Sv. Rok kod Čakovca, gdje Štefica završava školu. U toj župi prima sakramente i aktivno živi svoju vjeru. Sa šesnaest godina primljena je u Društvo Presvetoga Srca Isusova u Čakovcu i tu svakoga prvoga petka u mjesecu obavlja pobožnost na čast Srca Isusova. U svom srcu osjećala je nešto novo, neki zov koji u to vrijeme još nije razumjela. Sudjelujući na Euharistijskom kongresu u Čakovcu, počinje shvaćati da je Bog zove. Slušajući propovijed o redovništvu, zaželjela je postati redovnicom.
Tu je želju svakodnevno povjeravala Srcu Isusovu. Hodočasteći jedne godine u Mariju Bistricu, primijetila je sestre milosrdnice. Uz dopuštenje roditelja i pomoć župnika poslala je zamolbu u Zagreb. Na molbu joj je odgovoreno i 4. studenoga 1935. ušla je u kandidaturu Družbe sestara milosrdnica. Otada je s radošću očekivala, kako sama piše u svom životopisu, da dođe do svetoga redovničkoga odijela i da do smrti ostane dobra sestra milosrdnica. Redovničko odijelo obukla je 20. studenoga 1936., prve redovničke zavjete položila je 21. studenoga 1937., a doživotne 21. studenoga 1940. godine.
Nakon položenih zavjeta započela je svoje milosrdničko služenje kao švelja u bjelovarskoj, a zatim nastavila u osječkoj bolnici, potom u Dječjem domu u Osijeku i u samostanu u Beogradu. Vršila je i dužnost sestre sakristanke u Beogradu, Molvama, Petrovaradinu, Banjoj Luci, Varaždinskim Toplicama i Daruvaru, a uz svagdanje dužnosti i službu predstojnice u sestarskim zajednicama u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu i u Varaždinskim Toplicama.
U veljači 1989. tjelesne su joj snage onemoćale i tada je pronašla novi vid apostolata – molitvu kojom prati svoju zajednicu i svu svoju rodbinu. Zahvalni za njezinu brigu, molitvu i pažnju, i danas je posjećuje rodbina i obasiplje ju svojom brigom.
Ušavši i u drugo stoljeće života, s. Vera zrači vedrinom, ljubavlju i razumijevanjem za svakoga tko joj pristupi ili učini kakvu uslugu. Prožeta zahvalnošću, najprije dragom Bogu, a onda i drugima, često počasti bombonima i nitko od nje ne ode a da nije primio ono najvažnije – ljubav.
S. Vera svojih sto godina ne smatra ničim posebnim, niti se sama takvom smatra. Bogu je zahvalna na svemu i sa svom jednostavnošću tvrdi da je važno doći u nebo i gledati Boga licem u lice. To je njezina želja i njezina nada. (s. B. K.)
