Ako je suditi po hrvatskim božićnim pjesmama, anđeli nisu odveć radosna stvorenja. Doduše, članovi »skladne anđelske družbe« »po zraku leteći« »poju pjesmicu svoju«, no »rajska pjesma« koju slažu čini se toliko tihom da je »čuj« obvezatan poziv njihovu slušatelju. Razlog je možda to što im »vesel glas« od svete moći Djetića »zahvata strah«. A možda je zato i »dvoranima neba« upućen žešći prijekor negoli pastirima: »Najbarže tecite!« Ipak, prvi naš božićni pjesnik zna da se anđeli veseljahu jer »glase dobre spovedahu«. Doista, vjerniku koji slobodno zamišlja kako »ober štale angeli popevaju veseli« lakše je »u špilji tamnosti« razaznati nebeske »svjetlosti dvor«, kao što je i pjesniku koji duhovito zamjećuje duha što »s neba iznenada pade med pastirska stada« lakše dočarati kako od glasâ koje »angjel nosaše« »sva nebesa sijahu«. Takav i blagovijest betlehemskoga glasnika može sažeti u jedan slog: »I, i, i, hite svi!«
Od anđela koji je pastirima javio božićnu blagovijest – »veliku radost za sav narod« – nema boljega svjedoka crkvene tolerancije prema umjetničkoj slobodi. Jedva je, naime, i nabrojiti umjetnike koji se u njegovu portretu nisu ogriješili o neku od sastavnica evanđeoskoga izvještaja.
Oni koji pastirsku »noćnu stražu« pod vedrim nebom ne bi smjestili pod svjetlo oblačnoga dana uglavnom je ne bi ni prikazali u silnoj prepasti; oni koji anđelu nisu uskratili sjaj »slave Gospodnje« stupanje su mu mahom nadomjestili letom. Paradoksalno, jedna je od rijetkih iznimaka bio danski luteran čije su kasnoromantično djelo zaboravu oteli američki mormoni. Dok mu se jedan od prepadnutih pastira klanja nice, središnji lik ulja na bakru »Pastiri i anđeo« Carla Heinricha Blocha od blještavila se jedva može razaznati, no zato se na nebu jasno zamjećuju zvijezde. Ipak, dok Mesijin znak povjerava ustalima, na licu anđela ne zamjećuje se radost.
Neočekivan je dvostruki zavjet u 21. godini dala begina Sophie-Thérese de Soubiran La Louviere: »Da nikada ne okusim ni jednu radost za se, nego je prinesem Bogu, a da svoje jade povjerim samo njemu.« No neočekivanom se ne može nazvati noć duše koju je francuska blaženica – rođena 1834., kada i mormonski miljenik – odmah potom iskusila. Vođena »bljescima« koji su joj »na trenutke« prolazili dušom, nakon četiri je mračne godine razaznala kako ima pomoći siromašnim djevojkama koje su same napuštale selo u potrazi za poslom: osim stana, Marija od Presvetoga Srca sa svojim će im sestrama Marije Pomoćnice podariti zadovoljštinu sveudiljnoga klanjanja. No nedostajao joj je treći zavjet: posvemašnje siromaštvo. Na prijevaru protjerana iz samostana, ostvarila ga je pod vedrim nebom, s kovčegom namjesto jastuka: »Bila sam gladna, ozebla, preplašena… A duša mi je ćutjela utjehu i okrjepu.« Takvu je radost obznanio betlehemski anđeo.
