»Ti si moj anđeo čuvar«, reći će zahvalni ljudi čak i dobročiniteljima koji ne pripadaju vojsci nebeskoj. No mnogo prije nego što je kršćanska predaja anđele koji ljude »čuvaju na svim putima« prepoznala u devetom anđeoskom zboru čovjek je već upoznao nebeske čuvare drukčijega soja. Prorok Ezekiel nuka zaključiti da je zmija »lukavija od sve zvjeradi« zapravo zbačeni »kerub zaštitnik« vrta Božjega. A i kerubi koje je Bog nakon pada postavio »da straže nad stazom koja vodi k stablu života« bit će isti oni kojima je ranije u Edenu rekao: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas!« Rasvjetljuje to činjenica da je među znake zemaljskoga raja u jeruzalemskom hramu Salomon uvrstio baš kerube. Njihov lik nije resio samo »grede, pragove, zidove i vratna krila« te hramsku zavjesu od ljubičastoga baršuna. I sam se Kovčeg saveza stavljao »pod krila« dvaju pozlaćenih kerubinskih kipova »lica okrenutih Dvorani«.
U što su negda bila zagledana kerubinska lica uokvirena hramskim rezbarijama palma i cvjetova naslutio je onaj koji im je namjesto pozlate podario – pocaklinu. Talijan Luca Della Robbia svoj je izum pocakljene terakote, naime, nerijetko iskušavao na reljefnim likovima keruba raskriljenih oko žive Škrinje zavjetne, Marije. Ali samo je na luneti s prizorom »Bogorodice i djeteta s anđelima« pogled Djevice i njezinih prizemljenih čuvara usmjerio postrance. Nije to pogled nehaja, ali ni nesklonosti spram ljudskoga promatrača. Kao što su kerubi u zemaljskom zelenilu Edena čovjeku priječili put do vječnoga života u Božjoj odsutnosti, u Jeruzalemu su ga prisjećali na Božju prisutnost što je s plavetnila nebesa sišla na Kovčeg saveza. A to očuvanje čovjeka od bogohule i bogozaborava zahtijevalo je baš ono što zaziva treća, nezemaljski bijela boja kiposlikarove palete. Zagledanost u lice Oca; zagledanost Marijinu.
U kojem se god samostanu Apulije zatekao, franjevački bi časni brat Jakov Varinđec svaki slobodni trenutak iskoristio da se zagleda u Bogorodičine slike izložene u kapelama i špiljama. Blaženi Zadranin rođen oko 1400. – baš kao i Luca Della Robbia – takvih trenutaka ipak nije imao mnogo. Glavninu talijanske dionice redovničke službe započete u Hrvatskoj morao je, naime, provesti kao samostanski kuhar. No tu prizemljenost nije tek pocaklilo kulinarsko umijeće kojim je sladio osjetila svoje braće, nego ju je i pozlatila Ilirčeva vještina da u plamenu kuhinjske vatre razmatra oganj Božje ljubavi. Ako stoga tkogod i ne haje za legendu prema kojoj su Jakovljevo varivo od boba miješali anđeli dok je on lebdio u zanosu, ne će ipak biti nesklon prihvatiti da je onaj koji je jela za braću začinjavao suzama pokore okužene građane Bitetta bez straha pojio vodom. Tko gleda očima kerubina, lako se i raskrili.
