Četiri žene, koje uživaju neprijeporan ugled na čitavu njemačkom govornom području, odlučile su izići iz Sinodskoga puta Crkve u Njemačkoj. »Vraćamo svoj mandat«, poručile su četiri žene u uglednom njemačkom dnevniku »Die Welt«. Na internetskom izdanju objava je datirana sa 22. veljače. »Bile smo od 2019. izaslanice Njemačke biskupske konferencije za Sinodski put Katoličke Crkve u Njemačkoj. Njegov deklarirani cilj bio je suočavanje sa slučajevima spolne zloporabe u Katoličkoj Crkvi. No u njegovu su razvoju u sumnju dovedena i središnja katolička učenja i uvjerenja. Tim putom, na kojem se po našoj procjeni Crkva u Njemačkoj sve više i više udaljava od univerzalne Crkve, mi više ne možemo ići«, stoji u zajedničkom tekstu koji su potpisale filozofkinja religije Hanna-Barbara Gerl-Falkowitz, njemačke teologinje Marianne Schlosser (Sveučilište u Beču) i Katharina Westerhorstmann (profesorica u austrijskom ogranku američkoga Franjevačkoga sveučilišta u Steubenvilleu) te novinarka i predstavnica ženske katoličke udruge »Maria 1.0« Dorothea Schmidt.
Osim toga, požalile su se autorice, dijaloški proces Crkve u Njemačkoj »više je puta ignorirao intervencije i pojašnjenja vatikanskih ustanova i Pape«. Stoga bi daljnje sudjelovanje u Sinodskom putu značilo »podupirati usmjerenje koje Crkvu u Njemačkoj očito gura izvan univerzalne Crkve«. »Za to niti možemo niti želimo dijeliti odgovornost«, napisale su autorice teksta, ističući da su zaključci Sinodskoga puta u posljednje tri godine ne samo doveli u pitanje, nego i dijelom posve nanovo definirali temeljne elemente katoličke teologije, antropologije i crkvene prakse.
»Pritom nije jasno utvrđeno što može biti valjan teološki argument«, pišu četiri žene koje ne žele sudjelovati na posljednjem, petom zasjedanju Sinodske skupštine koje se ima održati od 9. do 11. ožujka.
Zahvaljujući prijašnjoj suradnji, Glas Koncila je za komentar vraćanja mandata najlakše bilo zamoliti Hanna-Barbaru Gerl-Falkowitz, koja ima akademski status profesora emeritusa na Tehničkom sveučilištu u Dresdenu, a umirovljeničke dane provodi predajući na Visokoj školi »Benedikt XVI.« u Heiligenkreuzu kod Beča. Samim tim što je prihvatila mandat članice Sinodske skupštine Sinodskoga puta sugovornica je imala neka pozitivna očekivanja koja su sada očito iznevjerena. Suočena s tim pitanjem, govori o »manama od rođenja«. I taksativno nabraja te mane. »Reforma se događa mimo crkvenoga prava: zaključci nisu obvezujući, no unatoč tomu biskupi ih provode te su oni novo crkveno činjenično stanje. I odbačeni zaključci – kao što je u rujnu 2022. godine bio slučaj s IV. forumom o spolnom moralu – u nekim se biskupijama usprkos tomu agresivno provode. Nezakoniti projekt zaobilazi katoličko crkveno pravo«, kaže sugovornica.
»Veliki pritisak čini i ideja o ‘javnom samoobvezivanju’ biskupa. To je dovelo do medijski učinkovitih samopredstava biskupa, uvijek mimo kanonskoga prava te uz veliko odobravanje lijevoliberalnih medija. U ordinarijatima se, primjerice, u radnom pravu crkveno prihvaćaju istospolna partnerstva«, opisuje sugovornica ozračje koje je stvorio Sinodski put, osvrćući se na nove smjernice u provođenju posebnoga crkvenoga radnoga prava, prema kojima crkveni poslodavac ne bi smio bilo kojega zaposlenika pitati za njegov privatni život.
Nadalje, »’evaluaciju’ provođenja sinodskih ‘zaključaka’ trebalo bi provoditi ‘Sinodsko vijeće’, koje se osniva na neodređeno vrijeme«. »Riječ je dakle o ‘natpredsjedništvu’, nekoj vrsti ‘novoga nacionalnoga Rima’«, kaže sugovornica, navodeći notu Dikasterija za nauk vjere i Dikasterija za biskupe od 16. siječnja kojom se uz »posebno« odobrenje pape Franje to tijelo proglašava crkvenopravno nezakonitim. »Usprkos tomu, o papinskom se zahtjevu na sljedećoj, posljednjoj sjednici ne raspravlja«, kaže sugovornica.
Sinodski put pati od još jedne načelne pogrješke. »Biskupi i laici glasuju 1 : 1, neovisno o teološkoj kompetenciji. Među laicima, koji su nerijetko političari, jasno prevladava liberalna većina, a većina biskupa šuti. U većini laičkih istupa iznose se ne teološki, nego politički i društveni argumenti.« I naposljetku »zahtjev na prvom zasjedanju, koji je poduprlo 25 glasova, da se po Papinoj želji ustanovi i peti forum za ‘evangelizaciju’ bio je odbačen bez rasprave«, kaže sugovornica. Četiri »foruma« su tematske cjeline kojima se bavi Sinodski put te ujedno svojevrsni pododbori koji priređuju građu za rasprave te vode proces formulacije prijedloga i zaključnih dokumenata.
Protagonistima Sinodskoga puta, koji upravo jačanje uloge žene u crkvi navodi kao jedan od svojih glavnih ciljeva, tražeći među ostalim otvaranje sakramenta svećeničkoga reda ženama, zacijelo nije svejedno što su iz Sinodske skupštine istupile upravo četiri žene, za koje se nipošto ne može reći da u crkvi nemaju glasa.
Sugovornica je na tu primjedbu iznijela tek kratak komentar: »Budući da biskupi većinom šute, morale su progovoriti neke žene. Jedan je biskup naš izlazak, odobravajući ga, nazvao ‘proročkim znakom’. U međuvremenu su odstupila i dvojica muškaraca, nadamo se da će toga biti i više. Predsjedništvo je zacijelo uznemireno činjenicom da su poticaj uistinu dale žene.«
Stječe se dojam da bi u raspravama unutar i oko Sinodskoga puta trebalo pojasniti pojmove. Naime, često se događa da se u raspravi krene od istih temeljnih pojmova, oko kojih se čini da u Crkvi postoji širok konsenzus, a stigne se do sasvim drugačijih zaključaka. Očito svatko drugačije razumije temeljne pojmove. Jedan od takvih pojmova je »ljubav prema svijetu«, zahtjev da Crkva bude otvorena svijetu, da njegove probleme smatra i svojim problemima, da svojim prijedlozima aktivno pridonosi njegovu napretku, ali i da od njega uči gdje je to moguće. Aktualno usmjerenje Sinodskoga puta u Njemačkoj ne propušta pozivati se na taj zahtjev Drugoga vatikanskoga koncila.
Slična razmišljanja sugovornica komentira riječima: »’Ljubav prema svijetu’ ne znači preuzimanje liberalnih zahtjeva. Naše je okruženje, prema Knjizi Postanka, palo stvorenje. Stoga je zadaća Crkve pomna analiza i sakramentalno iscjeljenje pogrješnoga, a ne jednostavno blagoslivljanje sadašnjega stanja. Meni se čini da je sinodski cilj ‘Crkva ugodna osjećanja’. Ona se nikomu ne smije zamjeriti. Dobro se izrazio John Henry Newman: ‘Krist ne dolazi u uznositosti znanošću ni u dobru glasu o vještini. Mnogi su duhovi već tu; još ih je više spremno uzverati se iz bezdana. Vjerodajnice s kojima nastupaju jesu: dragocjeni darovi Duha, dubina, izvornost, bogatstvo, ljepota. Kršćaninu moj, dobro ih pogledaj – kao Martin iz Toursa, u šutnji – a onda ih pitaj čime lakiraju nokte.’«
Hanna-Barbara Gerl-Falkowitz suočena je i s jednim dojmom. Uzmu li se, naime, u obzir neke nedavne izjave, uključujući i one koje su izrečene na nedavnom europskom sinodskom zborovanju u Pragu, stječe se dojam da su protagonisti Sinodskoga puta u Njemačkoj odustali od nametanja svojih ciljeva čitavoj Crkvi te da zagovaraju takav koncept »jedinstva u različitosti« koji bi Crkvi u Njemačkoj omogućio niz posebnosti. No do koje se mjere jedna mjesna Crkva može razlikovati od drugih da bi još uvijek mogla biti u jedinstvu Katoličke Crkve? Ne potvrđuje li upravo taj zahtjev prigovor koji se zagovornici usmjerenja Sinodskoga puta u Njemačkoj silno trude odbaciti, da, naime, njihova nastojanja vode u »protestantizaciju« Katoličke Crkve, u smislu labava saveza mjesnih Crkava koji ih ne obvezuje gotovo ni na što?
