»Prema podatcima koje je objavilo Ministarstvo rada i socijalne politike, svi su domovi u Hrvatskoj dupkom puni, mnogi od njih imaju više osoba na smještaju od onoga za koji imaju licenciju, a na listama čekanja i dalje se nalazi više osoba nego što iznose ukupni kapaciteti. Kad bi Hrvatska udvostručila broj domova svih vrsta, svjedoče ravnatelji domova, popunila bi ih u tjedan dana. I to nakon gotovo 20 godina provođenja postupka deinstitucionalizacije, tijekom kojih su se domovi trebali polako zatvarati i zamjenjivati alternativnim oblicima skrbi, prije svega udomiteljstvom. Međutim, došlo je do toga da danas liste čekanja postoje čak i za zlostavljanu i zanemarenu djecu, koju je ključno što prije izdvojiti iz biološke obitelji. Prema podatcima Ministarstva, domovima za djecu lani su stigla 1003 zahtjeva za smještaj takve djece, a smještaj je realiziran za njih samo 279«, stoji u tekstu koji je skupina autora nedavno objavila u Jutarnjem listu. Upitali su i gdje se nalazi ostalih 724 djece čiji smještaj nije realiziran? Iz ministarstva su dobili odgovor da se broj zahtjeva ne može uvijek izjednačiti s brojem djece jer se ponekad zahtjevi dupliraju. No bez obzira na to, nerazmjer je neupitan. Kontaktirali su i s domovima: u Dječjem domu Zagreb u Nazorovoj ulici potvrdili su da je iznimno povećan broj zahtjeva za najmanju djecu, do 7 godina, a ta ustanova koja je licencirana za smještaj 60 djece sada zbrinjava njih 85; i u Domu za djecu »Ivana Brlić Mažuranić« koji djeluje u Lovranu i na Potoku u Rijeci, svi su kapaciteti popunjeni, a na listi čekanja još od 5. veljače ukupno je 123 djece. »Transformacija sustava je urodila time da se dom u Novom Vinodolskom zatvorio, a dom u Selcu postao je Centar za pružanje usluga u zajednici pa tamo više nema smještaja djece. Od tri doma u Primorsko-goranskoj županiji ostao je samo jedan, kojemu gravitira i Istra, a potrebe sve više rastu jer imamo sve više slučajeva neadekvatne obiteljske skrbi, nasilja u obitelji… S druge strane, kronični je nedostatak udomiteljskih obitelji. Po zakonu, djeca u domovima ne bi smjela boraviti duže od šest mjeseci, no u praksi se događa da se neki slučajevi riješe u tom roku, ali se neki ne rješavaju godinama«, izjavila je za Jutarnji ravnateljica Suzana Mravinac.
U rubrici »Retorika i društvo« Boris Beck u Večernjem listu opisuje hrvatske škole kao institucije iz 19. stoljeća, nastale dok su još postojala ugledna zvanja i poštena zanimanja. Čudi ga jer đaci su tek krenuli u školu, a već se zna da će ih pola završiti školsku godinu s odličnim uspjehom, s tim da će svako peto dijete imati prosjek 5,0. Upozorio je na inflaciju superodlikaša pa sve više gimnazija upisuje samo njih i sve su manje šanse da netko upiše elitnu školu makar s jednom četvorkom. Smatra da je najveće proturječje hrvatskoga osnovnoga i srednjega školstva to što su ocjene jedini kriterij za upis u gimnazije i fakultete, a kriteriji su upitni jer je ofenziva roditelja na nastavnike takva da ih sve više napušta rovove objektivnosti i dijeli izvrsne ocjene šakom i kapom. Na temelju osobnoga primjera obrazložio je da se pogrješno govori da je poplava odlikaša nova pojava jer on je prije točno 40 godina završio 2. razred pedagoškoga obrazovnoga centra bivše i buduće V. gimnazije u Zagrebu.
Prema tadašnjem sustavu usmjerenoga obrazovanja, koji je uveo Stipe Šuvar, srednjoškolci su se u skladu s ocjenama morali ponovno kandidirati za 3. razred, a on je u tom rangiranju ispao, iako je prolazio sa 5, pa je donjogradsku gimnaziju zamijenio novozagrebačkom tehničkom.
Protumačio je da je meritokracija oblik državnoga uređenja u kojem upravljaju najbolji. Termin je izmislio 1958. britanski sociolog Michael Young promovirajući ideju da su društvu najvrjedniji oni koji su inteligentni i marljivi. Da bi meritokratski sustav funkcionirao, školovati se moraju svi pod istim uvjetima, a za sve javne službe održavat će se pošteni i javni natječaji kako bi zbilja najsposobniji došli na najodgovornija mjesta. U tome je vjerojatno najdalje otišao Japan koji na svim mogućim razinama testira učenike i neprestano ih preraspodjeljuje u jače, srednje i slabije škole, a nakon toga putovanja s bezbroj skretnica svatko bi bio stavljen na mjesto na koje i pripada. Bolno zvuči njegov zaključak da je u Hrvatskoj svako objektivno ocjenjivanje u startu besmisleno jer djecu na kraju školovanja čeka korumpirani sustav u kojem vladaju rođaci. Beck izlaz ne vidi ni u uvođenju državnih testova, kao što su to učinile Kina i Indija, jer ta su nezrela društva masovnim prepisivanjem i trgovinom ispitima izvrgnula plemenitu ideju ruglu. Parola o društvu znanja izmišljena je da prikrije da se sada živi u društvu neznanja. »Ako nam institucije, gradove, županije i državu vode ljudi s izmišljenim diplomama, zašto djeca ne bi imala bezvrijedne svjedodžbe? Gaming i TikTok bolje će ih pripremiti za takav svijet nego bilo koji kurikul«, napisao je Beck.
