Možda i najbolja potvrda Stepinčeve veličine jesu laži, zablude i predrasude koje se uz njegovo ime vežu: jer što je čovjek bliže istini, to veći napor valja uložiti da se njegovu istinitost opovrgne. No spomenute laži, zablude i predrasude istom su i najbolji ispit Stepinčeve ukorijenjenosti u živo tlo Crkve u Hrvata: jer što su vjernici bliže istini o njemu, to će lakše u Stepinčevu životu pronaći istinite odgovore na vlastita pitanja, ali i na pitanja svojega vremena i naroda.
Nekoliko takvih pitanja o stepinčevskoj evangelizaciji, ali i o nadahnućima za budućnost koja crpe iz njegove svetosti, postavili smo sugovornicima koji su i sami poznati po javnom svjedočenju riječju i djelom: voditelju evangelizacijske zajednice »Sveti Duh« fra Stjepanu Brčini, kreatorici sadržaja za društvene mreže Ivi Kraljević, glazbeniku i voditelju molitvene zajednice »Srce Isusovo« Alanu Hržici i predsjednici udruge »Depaul Hrvatska« s. Veroniki Mili Popić.
Fra Stjepan Brčina: Slijediti Stepinca na periferije interneta
– Alojzije Stepinac za mene je uzor dobra pastira vjerna Bogu, jednoj Crkvi i njezinu papi. Sva nepravda koju je doživio, sve patnje koje je prošao, ali i svi darovi Duha koji je po njemu djelovao za mene su ohrabrenje jer unatoč svim turbulencijama, on hrabrost nikada nije gubio. Bog ga je odabrao da bude stijena naše Crkve u doba mraka, a on je u tome ipak ostao jednostavan. Nije branio svoj lik i svoju osobnost niti je tražio utjehu kada mu je zasigurno trebalo, nego je sam tješio narod svojim pismima i propovijedima. Njegove su riječi bile jasne i izravne, bez okolišanja, a opet ljekovite od natopljenosti Božjom riječju. Takvih nam propovjednika i govornika i danas treba.
Božja je poruka uvijek ista: to je radosna vijest Kristova utjelovljenja i otkupljenja. Ali načini njezina širenja se razlikuju. Budući da je bio agilan evangelizator, Stepinac je to dobro razumio i koristio se svim tehnološkim sredstvima koja su mu bila na raspolaganju da Božju riječ učini zanimljivom svojim suvremenicima. To obvezuje i nas. Kada nas papa Franjo poziva da pođemo na periferije, to uključuje, primjerice, i periferije interneta – svako mjesto kamo Božja riječ još nije došla ili gdje nije odjeknula.
Stepinčeve riječi i djelo i danas odjekuju među nama zbog ljubavi iz koje su ponikli. To je zapravo definicija svetosti: svetac je čovjek budućnosti jer sve čini iz ljubavi kojoj vrijeme ne može ništa. I zato, bez obzira na formalno proglašenje i papirologiju, vjerujemo da je Stepinac svet ne u nekoj budućnosti, nego baš u sadašnjosti u kojoj mu se obraćamo i u kojoj nam on molitvom s neba uzvraća, u istoj ljubavi kojom je ljubio i na zemlji.
Iva Kraljević: Crpiti nadahnuće iz Stepinčevih »odnosa s javnošću«
– Blaženi Alojzije Stepinac sve mi češće dođe u misli kao veliki primjer hrabra pastira i vjernika koji čvrsto i uspravno stoji unatoč neprijateljskim strujama. Stepinčeva mirnoća, nesebično zauzimanje za drugoga i potpuno predanje Bogu, njegov »Fiat voluntas Tua« trebale bi biti smjernice i danas za život svakoga katolika.
Budući da javno iznosim svoja stajališta o raznim društvenim pojavama, često u porukama potpore čitam čestitke na hrabrosti pa se zapitam o kakvoj je hrabrosti riječ. Ta nikomu od nas ne prijeti ni progon ni pritvor, možda tek ružan komentar ili transparent. Kada čovjek gori za javno promicanje istine, šutnja i autocenzura veća su patnja u odnosu na potencijalnu opasnost u koju se dovodi svjedočenjem.
Uostalom, da sutra umrem i nekom neobjašnjivom srećom završim u društvu kardinala Stepinca i njegovih suvremenika, drinskih mučenica, širokobrijeških fratara i nebrojenih neznanih katolika koji su progonjeni ili strijeljani samo zato što su bili »stepinčevski orijentirani«, kako bih im objasnila da mi je nedostajalo malo hrabrosti? Kako bih im objasnila našu šutljivost u ovom, za nas katolike u Hrvatskoj, idiličnom vremenu? Kada tako postavimo stvari, sama pomisao na blaženoga Stepinca mora nam biti veliki vjetar u leđa.
Blaženi Alojzije Stepinac može nam biti izvrstan primjer i zbog svojega načina komuniciranja, kako s »licima režima« tako i sa svećenicima i bogoslovima te s vjerskim pukom. Vjernici moraju poput njega biti mudri i primjereni, ali pritom nimalo prevrtljivi ili nedosljedni. Moraju znati prilagoditi način govora sugovorniku, ali ne mijenjati istinu koju prenose niti odstupati od svojih vrijednosti. Nadahnuće mogu crpiti i iz Stepinčevih »odnosa s javnošću«. Kardinal Kuharić, primjerice, u više je prilika naglašavao njegovu staloženost, vedar duh i miran, ohrabrujući ton u razgovoru.
Pri svakodnevnom objavljivanju sadržaja na društvenim mrežama, katkad i u žaru emocija, moram često zastati, udahnuti i izdahnuti nekoliko puta i pomisliti: »Što želim ovim izazvati? Mogu li upozoriti na određenu nepravdu i upozoriti na grijeh bez posramljivanja osobe? Hoće li moja izjava sijati pozitivnu promjenu ili napraviti još veći raskol?« U jeku takva rešetanja savjesti često se sjetim Stepinca. Kako li je samo uspijevao beziznimno potpuno neselektivno pomagati, spajati te biti živi primjer Kristove ljubavi? Nadam se da ću, imajući ga za uzora, jednoga dana to shvatiti.
Alan Hržica: Najhrabriji Kristov vojnik
– S blaženim Alojzijem ne veže me neka osobna priča, ali mnogo sam čitao o njemu, upoznavao ga i proučavao okolnosti njegova progona te načine na koje se nadljudskom snagom suprotstavio tadašnjemu režimu. Divim se njegovoj hrabrosti, vjernosti, snazi i mudrosti, osobinama koje je pokazao u najtežim trenutcima vođen vjerom i pouzdanjem u Boga. S velikim žarom i ponosom sudjelovao sam i nastupao na mnogim događajima organiziranim u svrhu promicanja njegove svetosti, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje.
Uvijek me fascinirala njegova nepokolebljivost, koja je posebno došla do izražaja tijekom suđenja kada je cijeli tadašnji sustav bio protiv njega. Svjedočki je istupao braneći Katoličku Crkvu i podnio pravo mučeništvo. Možemo samo zamisliti kakve su se sve boli lomile u njegovoj duši, suočenoj s golemom nepravdom i brojnim izdajama, baš poput Isusa.
Mislim da se iz njegova primjera može učiti kako se čovjek izgrađuje kroz molitvu i predanost Gospodinu te kako, uz Božju milost, može postati čvrst i jaka duha. Blaženi Alojzije bio je dubok i promišljen, ispunjen ljubavlju prema malenima i ugroženima, a istodobno je, kada je to bilo potrebno, pokazivao držanje najhrabrijega Kristova vojnika.
S. Veronika Mila Popić: Karitativni revolucionar na tragu sv. Vinka
– S blaženim Alojzijem Stepincem povezana sam od trenutka kada je i Krist ušao u moj život, a među mojim sestrama bilo je osoba koje su doživjele čudesno ozdravljenje po njegovu zagovoru, što je toj povezanosti davalo i dodatnu dubinu. Često sam tijekom studija dolazila na Stepinčev grob iako još nisam znala sve detalje njegova života, ali sam već tada u njemu prepoznala ustrajnost i vjernost, uspravnost i integritet koji daje samo čista savjest. Paradoksalno, njegovu grobu privuklo me to živo svjedočanstvo, koje nije poticaj samo pojedincima, nego i čitavoj zajednici.
Kao istinski karitativni revolucionar na tragu sv. Vinka Paulskoga Stepinac je u sebi nosio živost dobroga Samarijanca koja ne čeka drugoga da učini prvi korak prema potrebitomu, nego sama preuzima inicijativu. Nije zanemario činjenicu da pomoći siromahu ne znači samo providjeti mu kruh, nego omogućiti mu da zaista iskorači iz siromaštva. To se vidi iz njegove organizacije Caritasa i Hrvatskoga socijalnoga tjedna, koji nisu tek motivirali, nego i formirali dobročinitelje da njihovo karitativno djelovanje postane i evangelizacijsko.
Dio objašnjenja njegovih brojnih karitativnih postignuća upravo je u tome, a dio u tome što »malomu čovjeku« nije pomagao tek »iz ureda«, nego je neprestano bio u izravnom doticaju s ljudskom stvarnošću. Po tome Stepinac ostaje važna povijesna osoba, ali i primjer koji svijetli osobito za današnje vrijeme. Njegova poruka do ljudi dopire bez obzira na to što još nije proglašen svetim; dapače, mnogo se toga u duhovnom smislu među nama snažnije razvija upravo zato što iščekujemo da se potvrdi istina o njemu koju već slutimo.
