U općem ozračju straha u koji je uronjeno i hrvatsko društvo, pa i beznadnosti koja se nerijetko promiče, gotovo neprimjetno prolazi dobro koje okružuje suvremene hrvatske vjernike. Kao da se sustavno urezuje i forsira dojam da ništa nije dobro i da se nije maknulo s mjesta otkad je Hrvatska postigla svoju samostalnost. Možda je to stoga što se najčešće stvarnost gleda iz političke perspektive, to jest koliko je koja stranačka vlast napravila, a još češće koliko toga nije napravila. Takvi pristupi nužno vode u beznađe jer svaka vlast kad-tad razočara. No mnogo bi se dragocjenije spoznaje mogle dobiti kad bi se na proteklo razdoblje gledalo iz perspektive događaja koji su, otvoreno treba reći, napravili tektonski poremećaj na hrvatskoj crkvenoj karti. Prije četvrt stoljeća, krajem rujna 1997., iz krila Zagrebačke nadbiskupije kao dotad pete najveće nadbiskupija na svijetu, rođene su dvije nove biskupije: Varaždinska i Požeška.
Ako bi netko želio pisati hrvatsku i društvenu i duhovnu povijest, morao bi uzeti u obzir što su ti događaji značili za žitelje svih triju (nad)biskupija. Doda li se tomu da su dvanaest godina nakon toga rođene i Sisačka i Bjelovarsko-križevačka biskupija, jasno je da se u malo više od desetljeća promijenila čitava duhovna karta hrvatskoga sjevera.
Ako se zadržimo samo na biskupijama koje su zahvaćene promjenama prije 25 godina, sljedeći podatci ulijevaju nadu da hrvatsko društvo ipak ne stoji na mjestu, uz svijest da je nemoguća misija pobrojiti sve (nad)biskupijske izazove i pothvate. Zagrebačka nadbiskupija pokrenula je višegodišnji zahtjevan sinodski proces koji sada svečano završava prve listopadske subote, a iz kojega je posredno izniknulo i Hrvatsko katoličko sveučilište i Nadbiskupijski pastoralni institut i druge ustanove. Usporedno je reformiran nadbiskupijski Caritas, osnivane nove župe, građene nove crkve i pokrenute brojne pastoralne inicijative. Varaždinska je pak biskupija uspostavila središnje ustanove, također je mnogo gradila po župama, a među brojnim pastoralnim inicijativama ističu se karitativni pothvati i projekti brige za osobe s invaliditetom. Požeška biskupija također je »od nule« izgradila institucije, a nemjerljivi su njezini doprinosi ostvareni u osnivanju osnovnih i srednjih katoličkih škola te na kulturnom i karitativnom planu… Sve to pokazuje da su stvoreni i mnogi duhovni preduvjeti da se na tim prostorima doista bolje živi.
Jubileji su dragocjene prigode za osvrtanje na prijeđeno razdoblje. Kada se pogleda na entuzijazam koji je vladao u danima osnutaka novih biskupija i u nastavku života Zagrebačke nadbiskupije, vidi se koliko je ljubavi u govorima novih biskupa bilo usmjereno prema vjernicima i životnim uvjetima koji su ih okruživali. Bilo je to doba nakon rata, dok su mnoge rane bile nezacijeljene, mnogi su se susretali sa siromaštvom i tek se tada ozbiljnije moglo krenuti u rješavanje posljedica višedesetljetne sustavne ateizacije. Nema sumnje da bi stanje na tim područjima u odnosu na današnje bilo daleko gore da nisu osnovane nove biskupije kao duhovna središta uz koja su se vjernici lakše mogli nositi s krizama. Drugim riječima, hrvatski je sjever na taj način mogao osnažen ući u novo tisućljeće.
Dobro je, pogotovo u vjerničkim krugovima, vraćati se tim početcima jer oni nose čistoću i nevinost kakve imaju i prve ljubavi. To što možda nije sve ostvareno što je i zacrtano, to što su se u međuvremenu nagomilali novi izazovi, pokazuje da su (nad)biskupijske zajednice žive, mijenjaju se, usklađuju se s vremenom te da je na svakom naraštaju nova odgovornost. Barem vjernici znaju da nitko ne može živjeti od stare slave.
