Da me je tko 1948. godine pitao hoće li Stepinac biti svet za dvadeset i pet godina, ne bih mu ništa odgovorio jer još nisam bio ni u »petoljetki« svojih roditelja koji su, uostalom, kasnili s ulaskom u brak zbog »oslobodilačkih« završnih radova na postbleiburškoj pejzažnoj arhitekturi šumskih i drugih jama. K tomu, zagrebački nadbiskup bio je tada »namontiran« u »wellnesu Lepoglava« pa bi takva pitanja u to doba bila sasvim suvišna, pa i opasna, a kamoli još odgovori vjernički nadahnuti…
Da me je tko 1973. godine pitao hoće li Alojzije biti svet ili bar blažen za četvrt stoljeća, bio bih poprilično siguran da je provokator. Jer, u godinama nakon sječe raslinja iznikla tijekom »Hrvatskoga proljeća« zavladala je duga blatna jesen u kojoj više nije bilo čak ni »vojnih zgrada«, u koje su dotad smještali oficire JNA, već su ih – kao i njihove drugove iz udbokosovskih krugova – sad poput lišća otpala s grana smještali od zgrade do zgrade, od stana do stana… Da posvud bude ponetko, da se »okupljanje naroda« ne bi opet negdje začelo, u treperavim godinama kad smo u »konspirativnoj šutnji« svi, mlađi i stariji, znali i osjećali da je »ono tamo iza oltara« zagrebačke katedrale, posve posvećeno i jedinstveno »mjesto« narodnoga okupljanja, čak i bez osobnoga dolaženja…
Da me je tko 1998. godine u Mariji Bistrici – kao zakašnjela hodočasnika koji se noću pogubio po Medvednici pa je morao i mogao tek s vrha kalvarije gledati Biffelova divovskoga Blaženika – pitao hoće li sljedeća »četvrtinka« stoljeća biti dostatna da Stepinac postane svet, pomislio bih da se šali sa mnom ili da je lud ako to proglašenje sam ne vidi u tom svečanom i čarobnom trenutku beatifikacije dok je sveti Veliki Ivan Pavao II., baš kao Bijeli brat Hrvat, zborio o Lojzeku kao svome bratu, uzoru, svjetioniku… A sve to s cijelim narodom (mišljah), u društvu i na radost hrvatskih crkvenih i državnih vlasti…
Da me tko danas, u treće tisućljeće već propisno umočene 2023. godine, upita hoće li blaženi Stepinac biti svet za godina dvadeset i pet… odgovorio bih mu da mi je to baš svejedno! Ne samo zato što ne vjerujem da ću za toliko godina još majčicom zemljicom hodati (ako kojim slučajem i poživim, sigurno ću se voziti, na kotačićima će me gurati, a da sam to ne ću ni znati); i ne samo zato što sam se u svakodnevnoj molitvi »svojemu« (a prvomu hrvatskomu) blaženiku Augustinu Kažotiću osvjedočio da »na tom odjelu«, u nebeskoj slavi, »titule« nisu presudne – već jednostavno zato što je Stepinac za me svet i bez ikakvih zemaljskih »svjedodžba«! Već od moje prve »četvrtinke«.
