U ozračju rata u Europi izlaze na vidjelo sve moguće krize. Tako i svaka politička kriza, a to je i rat, nosi sa sobom i ekonomsku krizu, koja se dalje prelijeva u socijalnu, mirovinsku i zdravstvenu krizu. Težinu tih kriza dodatno pojačava činjenica da je u Hrvatskoj ona došla nakon potresa te da virus korone još uvijek prijeti. Sve te okolnosti obvezuju na zajedništvo i solidarnost kako u politici tako i u rješavanju kriza, a to očito nedostaje. Zato u mnogih građana postoji opravdana bojazan je li Hrvatska politički i socijalno spremna nositi se s opasnostima koje dolaze s krizama.
Povijesno gledajući, proteklih godina postojanja hrvatske države bilo je u modi davanje obećanja bolje budućnosti. Političari su imali puna usta »socijalne države«. U početku su dolazili brojni emisari liberalnoga kapitalizma, teoretičari »sreće«. Nažalost današnje realno stanje potvrđuje da se pravedni odnosi i socijalna sigurnost među ljudima i narodima ne će uspostaviti sami po sebi nekom svojom unutarnjom logikom ni automatizmom.
Međutim sva ta znanstvena predviđanja izgubila su naletom krize svoju vjerodostojnost. Ugrađivane su u javni prostor poruke savršenstva liberalnoga kapitalizma; svi su nešto citirali i upozoravali druge na njihove grijehe i propuste, ali nisu htjeli vidjeti svoje. Olako se događalo odricanje od hrvatskoga narodnoga bogatstva poput Ine, Plive, brodogradnje i drugoga, sve s ciljem što bržega uklapanja u »međunarodnu podjelu proizvodnje«. Zaboravilo se na potrebu održavanja vlastite samodovoljnosti. Svako upozoravanje na potrebu opreza olako je proglašavano herezom. Nažalost, od sve te »znanstvene« galame malo je bilo ostvarenja u svakodnevnom životu, pa i u zakonima. Mali čovjek, a to je prosječan građanin, danas osjeća sve zablude na svojim leđima i džepu.
Na primjer, u mirovinskom zakonu, a na temelju stvarnih primjera, umanjivalo se dostojanstvo udovištva majki s djecom. Naime, novi je mirovinski zakon, počevši od 1. siječnja 1999., bitno smanjio prava udovica i otežao uvjete za obiteljsku mirovinu, povećavši uvjet starosti udovice za obiteljsku mirovinu, čak za pet godina. Zato brojne udovice koje su rađale djecu u mlađoj dobi nisu nikada ostvarile prava na mirovine jer su im djeca prije navršene njihove 45. godine završila redovita školovanja ili se zaposlila.
Tako je poslana poruka majkama, koja nažalost traje i danas, da ne rađaju djecu. Danas se političari čude zašto je došlo do demografske krize.
Novim mirovinskim zakonom uz stalna pogoršanja izmjenama i dopunama ukidaju se ili umanjuju i neka druga stečena prava. Vezano uz takva ukidanja i ograničavanja stečenih prava postavlja se pitanje može li se ukidanje prava prihvatiti kao posljedica potreba štednje zbog teškoga stanja proračuna ili mirovinskih fondova. Teško je to opravdati, ali se nažalost praksa nastavlja i proširuje. S druge strane, unatoč stalnomu prijetećemu odnosu broja osiguranika i broja umirovljenika, uvode se brojna nova novčana prava na teret državnoga proračuna korisnicima koji nisu nikada uplaćivali poreze ni doprinose. Izdatci za isplate tih prava idu iz istoga državnoga proračuna.
Sva sadašnja opterećenja mirovina i plaća i drugih »širokom rukom« dijeljenih prava bila su prikupljanje političkih bodova, ali i plaćanje grijeha lažnih obećanja i dijeljenja prava preko materijalnih mogućnosti. Taj grijeh neskromnosti i lažnoga optimizama bez pokrića politika ne smije pripisivati drugima, a najmanje onima koji su uredno plaćali državi sve potrebne poreze i doprinose. Pretjerano davanje i širenje raznih povlastica, prekomjerno zapošljavanje u državnim i javnim ustanovama, stvaranje brojnih i nepotrebnih agencija koje nisu imale nikakve svrhe ni koristi nije grijeh onih koji su se u tim agencijama uhljebljivali. Sve su te pojave posljedica grijeha političkih vlasti.
Ako je istina da je posljednjih godina u državnoj administraciji, javnim službama i državnim poduzećima povećavano zapošljavanje bez povećanja učinkovitosti, odgovornost ne snose ti novozaposleni, nego oni koji su takvu politiku zapošljavanja provodili. Jasno, danas je jako teško uprijeti prstom čiji je posao suvišan ili nepotreban jer onaj tko ostane bez posla najvjerojatnije će vrlo teško naći neki drugi odgovarajući posao. Isto tako, ukidanje nekih služba i agencija te premještanje njihovih zaposlenika u neke druge ustanove ili institucije ne treba osuđivati.
Morat će se poduzimati radikalni zahvati, pa i pod cijenu vlastite popularnosti, ako se želi taj dio problema riješiti. Solidarnost u krizi ne smije biti shvaćana kao raspodjela siromaštva, nego mora biti takva da više i jače opterećuje one koji su stekli više i imaju više. Ako se tako bude postupalo, kriza može postati i pokretač stvaranja nove pravednosti.
