Često se u medijima čuje da ima sve više i više, jako puno rastavljenih. Glavni je uzrok što mladi ulaze u brak a nisu prošli nikakvu edukaciju, nikakvo predbračno savjetovalište. Da jesu, mnoge bi probleme riješili na vrijeme. A onda nam statistika govori da ima više sprovoda nego rođene djece. Kako motivirati bračne partnere koji financijski jako dobro stoje i imaju novca pa bi mogli imati više djece? Što se siromašnih i siromašnijih tiče, trebalo bi im društvo financijski pomoći, to jest nagraditi ih da imaju više djece. Mnogim je mladima u glavu udarila seksualna revolucija i slobodni seks. A onda i maloljetnice ostaju trudne pa se nastoje »riješiti« trudnoće. Je li to problem društva, roditelja ili nekoga trećega? I što nudi Crkva?
Vaš čitatelj
Svojim ste pismom otvorili puno različitih pitanja, a nama se čini da njime zapravo želite potaknuti na više odgovornosti u raznim životnim okolnostima: od mladih tražite bolju pripremu za brak, veću snagu da u braku ostanu, otvorenost prema životu, to jest rađanju djece. Od društva tražite da im osigura da se o tim novim životima – djeci – mogu odgovorno brinuti, a posebno da se pomaže obiteljima koje bi se bez pomoći šire zajednice zatekle u materijalnom problemu.
Istodobno pozivate i na odgovornost prema vlastitomu tijelu i spolnosti, posebno mlade, za koje kažete da im je »u glavu udarila seksualna revolucija«, što onda rezultira i neželjenim trudnoćama, od kojih svi peru ruke. Maloljetnice su često prepuštene sebi samima pa su tako, nesigurne i izložene pritiscima, spremne i prekinuti trudnoću, to jest pobaciti vlastito dijete.
Na kraju pitate tko je odgovoran: društvo, roditelji, netko treći, a mi ćemo reći: svi smo odgovorni. A kada kažemo svi, tu mislimo i na Crkvu čiji smo i mi članovi. Zato smo svi odgovorni – i pojedinačno i kao zajednica. Jer Crkva je danas snažna koliko su snažni njezini članovi – svi vjernici. Crkva je danas duhovna koliko su duhovni svi vjernici. Crkva danas može pomoći i dati odgovore u skladu sa svojim naukom na sva pitanja koja navodite, ako su vjernici spremni ne samo govoriti, nego i životom svjedočiti da se isplati živjeti u predbračnoj čistoći i ozbiljno se, pa i dugim »hodanjem«, to jest zaručništvom i daljnjom pripravom za brak, dobro pripremiti za bračni život.
Vrijeme prije braka kao vrijeme pripreme za brak – do kojega Crkva puno drži – nije izgubljeno vrijeme, nego vrijeme koje mladi par mora iskoristiti za što bolje upoznavanje, za preispitivanje – ne samo svoga partnera i njegove iskrene želje za životom u braku – nego i sebe samoga. Zato Crkva poručuje da je vrijeme zaručništva vrijeme u kojem mladić i djevojka, budući supružnici, trebaju razjasniti mnoga pitanja, pa i pitanje na koji će način pristupiti svomu spolnomu bračnom životu i pri tome ostati otvoreni novomu životu, to jest rađanju. Crkva uči da vrijeme zaručništva nije izgubljeno vrijeme jer se u njemu budući supružnici pripremaju na vjernost do kraja života, dok ih smrt ne rastavi. Vrijeme zaručništva, kaže Crkva, nije izgubljeno vrijeme jer u njemu budući supružnici prolaze i kroz teške trenutke, trenutke nesigurnosti i postavljanja teških pitanja: jesam li spremna za brak, jesam li spreman za brak; je li moj odabir dobar; želim li i mogu li s tom osobom provesti cijeli život; hoću li mu biti dobar suprug, dobra supruga; dobar otac ili majka zajedničkoj djeci; jesam li mu spremna ili spreman biti vjeran cijeli život?
Takav nauk i poticaj na takvu temeljitu pripravu jamačno je dobar protulijek pojavi sve većega broja rastava o kojima pišete. Na takvu pripravu potiču crkveni dokumenti, pa i dokumenti naših biskupa, posebno »Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« u kojem se o ženidbenom i obiteljskom životu govori kao o »gorućem problemu«, a »priprava za ženidbu ima veliku vrijednost za cijelu kršćansku zajednicu, u prvom redu za ženidbene drugove, jer njihova odluka ne smije biti improvizirana i donesena na brzu ruku«. Naši biskupi isto tako pišu da se »nekada u pripravi moglo računati na podršku društva koje je priznavalo vrijednosti i dobrobit braka« pa je »Crkva bez poteškoća i sumnja štitila njegovu svetost, svjesna činjenice da je sakrament ženidbe crkveno jamstvo životne stanice Božjega naroda«. »Crkvena podrška u stvarno evangeliziranim zajednicama bila je snažna, jedinstvena i nepodijeljena. Dok su nekada bile rijetke rastave ili promašaji braka, a rastava se smatrala društvenom ‘ljagom’ (usp. GS 47), danas se ovi smatraju gotovo normalnom pojavom« (Direktorij, 212), a društvo kao normalno prihvaća i druge oblike zajedničkoga života.
U Hrvatskoj se raskida svaki peti brak. »Sve to izaziva pastoralnu zabrinutost, uz pitanje je li onaj tko sklapa ženidbu pripravljen za nju«, tvrde i pitaju biskupi te još jednom ističu važnost priprave: »Pitanje priprave na sakrament ženidbe i na život koji nakon njega slijedi nameće se kao velika pastoralna potreba samih supruga, cijele kršćanske zajednice i društva« (Direktorij, 213) te nas tako još jednom – sve zajedno – potiču da i mi damo svoj doprinos i da se zauzmemo kako bi se bračni život ponovno počeo smatrati pravom vrjednotom o kojoj treba voditi računa i nakon sklapanja braka.
Kao protulijek rastavama Crkva nudi posliježenidbeni pastoral čiji je cilj »pomoć bračnim drugovima i obiteljima da rastu u kvaliteti vlastite ljubavi« sa sviješću da je bračni i obiteljski život »poziv i zvanje u Crkvi i u svijetu, poziv i zvanje kojim supruzi i cijele obitelji svjedoče Krista uskrsnuloga« (Direktorij, 224).
