Knjiga Propovjednikova donosi poučan put prema čestomu ljudskomu zaključku. Nakon dubokoga razmišljanja pisac veli: »Ispraznost nad ispraznošću, sve je isprazno.« I ne govori to obeshrabreno, nego kao rezultat pomnoga promišljanja o ljudskom životu.
Dobro je da je netko od svetih ljudi Staroga zavjeta progovorio o ovoj temi. Ispraznost nije tema koju valja izbjegavati. Svakoga dotiče na sličan način. Pitanje o ispraznosti života ušulja se u svakidašnjicu onako skrivećki dok čovjek misli kako je dobro sve učinio. Sve započinje oduševljenim stilom života, sve počinje sasvim dobro, a zatim se na mala vrata ušuljaju neumjerenosti, pretjerani trud, gaženja, nenormalni normativi. Zdravlje se počne narušavati, nemir postaje sastavni dio života, pogled u lijepu uspješnu prošlost sve više blijedi u daleku fantaziju. Ispraznost kao da postaje rezultat neumjerenosti. Kada briga počne razarati ljudsko srce, s vremenom svatko dođe do istoga zaključka kao i Propovjednik. On uzdiše jer se pretjerano mudro trudio, a dani su mu svakoga dana postali sve veća briga. Zaista, zašto se u tim brigama izgubio? Kao da je i njega uspio ujesti stres ostavivši pritom pogled u prazno, u ispraznost.
Stari ljudi koji su proživjeli život, koji su u životu mnogo toga postigli, nekada ostali i bez brojnih pogodnosti, uviđaju koliko je u svim njihovim pothvatima bilo ispraznosti. Čim navale godine na čovjekova ramena, otvaraju pitanje o ispraznosti. I tako, u razmišljanju o ispraznosti, pošla bi suza iz ljudskoga oka. »Kad po trnju hodaš bos i u svijetu tražiš mir pa se izgubiš. Na kraju puta sjetit ćeš se svih prvih ljubavi, zabranjenih.« Pregazilo se u životu toliko trnja, a zbog čega? Čovjek si je zabranio ono najvažnije. Zabranio si je bezbrižno uživanje u trenutku u kojem se nalazi. Zakočio se čovjek kada je god uživao, opuštao se, smijao se, a pred sebe stavio namjere planiranja budućnosti.
U zabrani bitnoga, dok se čovjek ne želi zaustaviti u sadašnjosti, na taj način nikako ne dospijeva približiti se i drugima, ali i Bogu. Kako je malo potrebno da bi se zaustavilo… Samo prekinuti razmišljanje o budućnosti, otkloniti planove, odmaknuti čežnje i daleke nedostižne planine. I zaustaviti se. Sada. U onome što su mnogi sebi zabranili, a kasnije će se kajati.
Nadahnuće u Propovjedniku pronašao je i Ivan Zlatousti. Zaokupila ga je ispraznost pa u jednoj od propovijedi nakon citiranja ispraznosti kaže: »Otiđimo do grobova. Pokaži mi svog oca. Pokaži mi svoju majku. Gdje je onaj koji je bio odjeven u zlatno ruho? Onaj koji se vozio u dvokolici? Onaj koji je imao vojsku, opasač, poslanike? Onaj koji je jedne bacao u tamnicu, a druge ubijao? Onaj koji je mogao osuditi na smrt ili osloboditi koga je htio? Ovdje ne vidim ništa osim kostiju, i crva, i paukove mreže. Sve je to zemlja, sve je bajka.«
Kršćanin je čovjek sadašnjosti. Ne, ne će dopustiti da ga život zaokupi stresom budućnosti. Ispraznost ne smije postati način života. Kamo sreće kada bi vjernik unio u život više razgovora, čim bi više vremena proveo u zajedništvu s ljudima koje voli, s Bogom koji ga očekuje, a manje se izlagao stresu budućnosti. Ne snove zabarikadirati u prevrtanju nad velikim stvarima koje dolaze, nego lijepim trenutcima koji su toga dana prošli. Ako je danas dijete doživjelo veliki uspjeh, pokazati mu zajedničku radost. Možda su to bile nekakve male smijurije, možda uspješno pročitana ili usvojena nova riječ, možda uspjeh na maturi, možda ulazak u bračnu luku – neka taj trenutak bude izraz zajedničkoga veselja, a ne planiranja uz riječi »što ćemo dalje«. Neka se zaustavi pitanje nad budućnošću, ono je isprazno, nego se treba radovati onomu što je sada.
Nije li kršćanska molitva susretanje s Bogom u sadašnjosti? Molitva je razgovor koji se može odvijati sada. Ona se ne odvija u nekakvom velikom planiranju, u stresnom okruženju koje pred sobom ima mnoštvo propisa. Boga se susreće u sadašnjosti koja jedina nije isprazna, u kojoj se nudi odgovor, u kojoj se otvara nada da će se sve okretati na dobro. Bog je tu, »Onaj koji jest«, s kojim se razgovor može započeti odmah. I jedino u njegovoj blizini može se pronaći odgovor koji će zaustaviti svaku ispraznost, svako besciljno lutanje koje si je čovjek bezrazložno stavio pred sebe.
Gospodine, nemoj dopustiti da naše srce otupi u ispraznosti briga, u planovima koji nas zatvaraju za Tebe, nego nas usmjeri da se zaustavimo u sadašnjem trenutku i budemo s Tobom u vijeke vjekova. Amen.
