»Moj anđeo čuvar«, reći će žene za muževe koliko i djeca za roditelje, sirote za dobrotvore, a pacijenti za liječnike, športaši za trenere, pa čak i vlasnici za pse. No jedva je koji od zemnih odnosa prispodobiv zaštiti nebeskih čuvara. Život Kristov potvrđuje, doduše, da glasnici Gospodnji »na rukama svojim« nose pravedne i hrabre prestrašene, a anđeoska riječ najavljuje slobodu potlačenima i plodnost nerotkinjama kao što njina ruka donosi ozdravljenje Tobitu u Ninivi i nemoćnicima u Bethzathi. Ne treba dokazivati ni da dusi »slavne muževe« pripravljaju i za boj i za bijeg, pa ni da izabrani narod u pustinji predvode kako i prvake Crkve izvode iz tamnice. A ipak im je jedinstvena zadaća – molitvena: da »slušaju dobro i zlo« »malenih« što se pred njima ispituju; da kao kâd uzdižu »molitve svetačke«; da posreduju za izbavljenje patnika. Tek to će razjasniti i Božju poruku zasužnjenomu Izraelu: »S vama je moj anđeo.«
»Njemu ste životom svojim odgovorni« – glasi nastavak Jeremijina proroštva u Baruhovu prijepisu. Da to nije prijetnja, nego potkrjepa, pokazat će već i djelovanje anđela u Babilonu; no na djelo koje bi prikazalo pritajenost anđeoske okrjepe valjat će pričekati više od dva tisućljeća. Tek je, naime, 1918. Livnjak Gabriel Jurkić u Sarajevu uljem na platnu zgotovio pejzažnu meditaciju »Put u vječnost«. Premda su mnogi iz metaforike naslova i motivike prizora iščitavali alegoriju smrti, »umjetnik iz sjene« držao se tek »spretnikom« koji zna »zapaziti i prenijeti nešto od Božje ljepote, od prirode«. Stoga je i »svijet koji nema granica« doticao onkraj secesijske dekorativnosti i simbolističke aluzivnosti. Njegova noć nije tek kulisa »noći svijeta« ni puki znak »tamne noći duše«; dok se kroz njih baza naprijed – u ponor ili pustoš – osamljeni anđeo u molitvi stoji, a u vječnost zvijezda uzdiže se dim sa dvaju žrtvenika.
Nakon što je od upravitelja plantaže primio dvjestopedeseti udarac bodljikavim slonovskim bičem jer se na stanci molio i nije skinuo škapular, mladi uzgajivač kaučuka Isidore Bakanja više se nikada nije uzdigao na noge. No žrtva blaženoga Kongoanca – rođena 1887., godinu nakon Jurkića – nije se time zgotovila. »Leđa rasporenih dubokim, gnojnim, smrdljivim ranama, prekriven nečišću i salijetan muhama«, čitavu je noć proveo u verigama prije nego što se pod prijetnjom odvukao u susjedno selo na štakama. Nadglednik koji je na njega nabasao u šumi uzalud ga je kušao iscijeliti u svojoj kući; no ondje su ga popudbinom ipak okrijepila dvojica trapista. Od njihova ustrajna nagovora da oprosti mučitelju neočekivaniji je samo odgovor »mučenika škapulara«: »Kada stignem u nebo, mnogo ću se moliti za njega.« Izdahnuo je pola godine kasnije, ne ispustivši iz ruke krunicu kojom je podučavao svoje suradnike. Tako mole anđeli čuvari.
