Među izdanjima naslovljenim »Anđeoska biblija« prosječan će internetski kupac pronaći koliko pobožne slikovnice toliko i bezbožne svaštare. No teško će među njima pronaći knjige koje Božji anđeli doista čitaju. Nije to zato što božanskih knjiga koje dusi ispisuju i tumače u Bibliji nema. Makar im valja priznati suatorstvo barem četiriju knjiga biblijskih proroka, anđeli se Gospodnji u proroštvima na Pismo nikada izričito ne pozivaju. Štoviše, iako im je dano navijestiti »evanđelje vječno«, ipak se »žude nadviti« nad značenje Kristove blagovijesti. Drukčija je priča sa zlodusima, čije prve riječi na zemlji izvrću netom izgovorenu Božju riječ. U svim istupima zloduhâ u Knjizi o Jobu odjekuju redci Postanka, Levitskoga zakonika i Psalama, a i gergezenski zloduh iz Lukina evanđelja citira raniji Gabrielov pozdrav iz istoga evanđelja. Nije stoga neobično što »poglavica đavolski« Krista umije kušati i redcima Svetoga pisma.
Način na koji Sotona primjenjuje stih Psalma 91 – »Anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim« – sažetak je njegova odnosa prema Bogu. Nagovarajući ga da se strovali s hrama, iskazuje prijezir prema Božjemu čovještvu; ne ubrajajući sebe u »anđele Gospodnje«, svjedoči odsječenost od Duha Božjega; narugujući se Očevoj svemoći i Sinovljevoj smjernosti, nastoji Trojstvo uniziti jer ga ne može nadići. Nepremostivost toga rascjepa možda je razlogom zašto su umjetnici zaobilazili drugu kušnju u pustinji, barem nakon što ju je prikazao slikar koji je premostio Istok i Zapad. »Posljednji Grk« – kako su Sijenjanina Duccia di Buoninsegnu nazivali zbog bizantskih ikonografskih shema koje je osvježio gotičkom dubinom prostora i osjećaja – na jednom od drvenih panela stražnje predele svoje »Maestá« rascjep Boga i đavla nije dočarao tek kontrastom božanskoga zlata i paklinske tempere, nego i prozorom koji gleda – u crkvu.
Teško je sagledati veći kontrast od onoga između grubosti koju je pretrpjela i nježnosti koju je iskazala Margherita od Castella. Talijansku sveticu koja se od svijeta oprostila 1320. – godinu nakon Duccia – roditelji su zbog sljepoće, patuljastosti i grbavosti pola života skrivali zazidanu u sobi svojega dvorca, a nakon neispunjene molitve za ozdravljenje ostavili su je u mjesnoj crkvi sv. Franje. No sveta Biserka – kako bi na hrvatskom glasilo ime te dominikanske trećoredice – nije zbog toga gajila žal ni bljuvala žuč: siromasima koji su je podigli uzvratila je upravo čuvanjem i obrazovanjem njihove djece. Ako je pobožnost njezinih štovatelja iznjedrila legendu da su joj po smrti u srcu našli tri bisera s urezanim likovima »zemaljskoga trojstva« – Isusa, Marije i Josipa – činjenica je da je iz vlastite pobožnosti napamet naučila čitavu knjigu Psalama. Za takav odnos prema Božjoj riječi čovjek ne mora postati anđelom.
