Žene iz evanđelja misle srcem; iako dobro znaju da je kamen navaljen na grob, svejedno idu na grob te prve čuju o Kristovu uskrsnuću. Stari je zavjet pun heroina poput Estere, Judite, Rute i Suzane, a u Novom zavjetu susreti sa ženama imaju ključnu ulogu: navještenje Mariji, proročica Ana, udovica iz Naina, Jairova kći, Marija Magdalena, Samarijanka, Marija i Marta. Kao što je u Starom zavjetu odnos Boga i izabranoga naroda prikazan metaforom muža i žene, tako žene u Novom zavjetu predstavljaju raznolikost ljudskih sudbina. Sida Košutić, urednica Ženskoga lista, u svojim se djelima posebno bavila tzv. »ženskim pitanjem«.
Početkom 20. stoljeća hrvatski katolički pokret našao je odjeka i među ženama. Iz redova redovnica izišle su učiteljice koje su pokrenule prvi ženski časopis na ovim prostorima, »Za vjeru i dom«, koji je izlazio od 1908. do 1925. Upravo 1925. godine u časopisu »Luč« Danica Bedeković objavljuje članak »Naš ženski pokret« u kojem izlaže ideal moderne katolikinje. Ona i druge autorice polaze od kršćanske ideje da je temelj identiteta žene stvorenost na sliku Božju, besmrtan duh prema kojem žena i muškarac dijele istu bît i imaju isto dostojanstvo. Bore se za socijalnu i političku ravnopravnost žena te se zalažu za pripremu žene za obiteljsku ulogu. Majčinstvo prepoznaju kao središnji poziv žene, kao što inzistiraju na njezinoj ulozi aktivne djelatnice u kulturi. U tom je kontekstu prepoznatljivo i djelo Side Košutić.
Fokalizatori u romanima i pripovijetkama Side Košutić najčešće su žene – odrasle žene ili djevojčice različitih društvenih položaja. Jedna je od najvećih tema tzv. žensko pitanje: uloga i položaj žene u obitelji i društvu. U njezinim se djelima odlučno raskrinkava svođenje žene na tjelesnost ili objekt muške samovolje bez prava odlučivanja. Kao i u evanđeoskim susretima ženâ s Kristom, u njezinim se tekstovima pojavljuju različiti tipovi žena. Ona uvijek polazi od duhovne naravi čovjeka; žena je ispunila ljudski poziv ako je postala kristolika. Iako uzdiže majčinstvo kao bezuvjetnu, žrtvenu ljubav, ne idealizira ga; u romanima i novelama pojavljuju se i likovi hladnih, bešćutnih majki. Posebno u romanu »Velika šutnja«, u karnevalu industrijalaca mešetara, lažnih intelektualaca, pohlepnih građana, bogatih svodnika, lažnih pobožnjaka i ostalih grotesknih likova, autorica bespoštedno kritizira tehnokratskoga, materijalistički orijentiranoga i bezbožnoga čovjeka – »jazz-čovjeka« i »jazz-ženu«. Raskrinkava se iskorištavanje siromašnih, zanemarivanje djece zbog vlastite komocije, pobačaj, prostitucija, moralno licemjerje i površna duhovnost. Sida Košutić argumentirano osuđuje nasilje nad ženama, svođenje žene na tijelo, objekt žudnje i društvenih očekivanja, vrjednovanje žene isključivo kroz supružništvo i majčinstvo pod svaku cijenu, kao i vrjednovanje žene prema vanjštini. Žena je prije svega duhovno biće, obdarena umnom besmrtnom dušom, te se njezin najdublji ljudski identitet utoliko ne razlikuje od muškarčeva. Sida Košutić progovara o problemu nasilja nad ženama u obitelji i posljedicama odbacivanja kćeri. Likovi žena pritom se mogu podijeliti na snažne žene, s izrazitom moralnom vertikalom (npr. Jela Borekova), i žene žrtve u koje se ubrajaju čak i posrnule (Tonika, Eva Krušnjakova) te snažne žene negativna predznaka, beskrupulozne, egocentrične manipulatorice (Antonija Donić, neimenovane gospođe); ili pak žene simboli, gdje žena predstavlja ljudsku dušu (Zinija u drami »K svitanju«).
Primjer lika produhovljene, moralno snažne kršćanske žene svakako je Jela Borekova iz zagorske trilogije »S naših njiva«: ona prihvaća život, iskazuje posebnu ljubav prema slabima i ranjivima, njeguje iskrenu pobožnost. Svojoj kćeri Beti savjetuje pokoravanje muškarcima, ali dobiva kćerino pitanje zašto bi to trebalo činiti i je li to doista Bog odredio. Beta, naime, pripada novoj generaciji seoskih žena te se buni protiv muškoga nasilja i dominacije. U trilogiji se pojavljuju tri važna ženska lika: Jela Borek, Beta Borek i Eva Krušnjak. U lik Jele autorica je, prema autobiografskim zapisima, ugradila elemente osobnosti vlastite majke. Jela je moralna vertikala i pokorno prihvaća vlastitu podčinjenost; »Malo je gdje muž kršćanska duša. Kuju će pogladiti, ali ženu udariti. (…) Ja sam na kršćanskom nauku učila, da je muž glava, a žena se mora pokoravati«, govori ona kćeri. Beta se pak, svjesna vlastita dostojanstva, buni; ona zna da je stvorena na sliku Božju pa, iscrpljena poremećenim odnosima u obitelji, na majčinu grobu postavlja pitanje je li istina da je Isus odredio odnose moći koje majka opisuje. Eva je pak seoski tip slobodoumne amoralne žene. Odbačena od hladne majke, prepušta se nagonima i preljubničkim vezama. Međutim, dok prema uobičajenu modelu hrvatske književnosti žena bludnica tragično završava, bivajući kažnjena ludilom ili (samo)ubojstvom kao kod Šenoe, Kovačića i Krleže, Sida Košutić odabire drukčiji, evanđeoski tijek događaja. Oštećena Beta oprašta Evi, koja se kaje i zadobiva mir. Kao što je dobro primijetila Kornelija Kuvač Levačić, »Eva se time ne pretvara u plošni lik jer na njoj ostaje kao posljedica ranijih loših izbora trajna tuga zbog nepovratno izgubljenog materinstva«. Svi krhki i ranjeni likovi Side Košutić – a među njima i žene i djevojčice, poput primjerice neimenovane ostavljene i psihološki oboljele žene u pjesmi »Smijeh môra«, prilike su Krista Patnika. Odgovor na »žensko pitanje« u književnom svijetu Side Košutić jest da dobro i zlo nije uvjetovano spolom i staležom: i bogati i siromašni, i muškarci i žene mogu biti dobri i zli, zlostavljači, žrtve i pomagači. Pozitivni likovi žena nisu samo priproste seljanke poput Jele, nego i obrazovane i profinjene žene poput vlasnice vrta i same pripovjedačice u romanu »Velika šutnja«, starije sestre koja je odlučila živjeti neudana, skrbiti se o starom ocu i brinuti se o slijepoj djevojčici. »Samo je jedan i isti poziv zapisan u zvijezdama za sve ljude, bez razlike na spol«, zapisala je Sida Košutić u »Velikoj šutnji«.
Sida Košutić u svojim se djelima često mistički izražava: odnos muškarca i žene slika je odnosa Boga i duše. U ranoj simbolističkoj drami »K svitanju« preispisala je Pjesmu nad pjesmama: mladoj djevojci Ziniji pohlepni otac brani zajedništvo s Vrtlarom i drži je zatočenu. Zinija označava dušu, Vrtlar Boga, a otac predstavlja materijalizam. U lirskom romanu »Portreti« pak zajedništvo Romane i Aleksija, kojim se evociraju dragi i draga iz Pjesme nad pjesmama, označava zajedništvo duše s Bogom, kojega je plod mir. U »Portretima« Romana je zapravo biblijska zaručnica čije »srce bdije«. Dok je Aleksij odsutan, ona nema spokoja, čeka ga na prozoru i zamišlja njegovo lice. Razumije li se taj odnos iz mističke perspektive koju Sida Košutić često zauzima, duša je nemirna dok se ne smiri u Bogu.
Autoričini tekstovi bez sumnje pripadaju tzv. ženskomu pismu, ne bez melankoličnih tonova križa koji je sama nosila; društvene »nevidljivosti«, usamljenosti, prolaznosti, boli i spoznaje nedostižnosti sreće: »Smisao sadašnjosti je za svaku ženu samo vječito snivanje mladosti«, zapisala je u »Vječitoj šutnji«. Međutim, ima i mnogo momenata egzaltacije nad misterijem ženskoga bića. Sagledavajući djelo Side Košutić u širem kontekstu druge polovice 20. stoljeća, prepoznajemo da se vizija ženskoga senzibiliteta u njezinim djelima u bitnome podudara s dvama zanimljivim promišljanjima o ženi: etici skrbi koju utemeljuje Carol Gilligan 1982. i teologiji tijela, novom feminizmu i teoriji ženskoga genija Ivana Pavla II. I papa Wojtyła i Carol Giligan prepoznaju u ženi ključnoga subjekta u obrani života, osobito onoga krhkoga, pozivajući je izravno ili neizravno na spas života od uništavajuće hegemonije tehnoznanstvene civilizacije koja jedinu vrijednost pripisuje materijalnomu bogatstvu, moći i učinkovitosti. U »Pismu ženama« 1995. papa Ivan Pavao II. je napisao: »U politici budućnosti žena će sve više biti uključena u velika goruća pitanja: u pitanje slobodnog vremena, kakvoće življenja, selilaštva, društvenih servisa, eutanazije, droge, zdravstva i društvene skrbi, ekologije itd. Na svim tim područjima veća društvena nazočnost žene pokazat će se dragocjenom, jer će pridonijeti razotkrivanju protuslovlja društva koje je organizirano prema mjerilima pukoga uspjeha i proizvodnje, što će tražiti preoblikovanje sustava u prilog procesima očovječenja koji ocrtavaju civilizaciju ljubavi.«
U pjesmi »Pjesnik« 1938. Sida Košutić je napisala: »Dopusti da i žena pođe s tobom, upravo tvojim putem. / Taj put je njen, koliko i tvoj. / Gdje god život očekuje toplo srce, tu i ženu očekuje / prijestolje njeno. / Pa ti si, pjesniče, dijete ko i ja, a umjetnost rodova nema. / Što niže k zemlji, to smo više podijeljeni. / Što više k nebu, to smo više jedno, moj brate. / Možda na tom putu ne ću zamijetit sve, što i ti. / Niti ću umjeti sve da iskažem. / No, vjeruj, ni ti ne ćeš vidjeti, što gledam ja. / Niti ćeš umjeti raspjevat ljepotu mojim glasom. / Mi ćemo tek poći zajedno, i što budemo bliže stizavali / k cilju, to ćeš manje zamjećivati da uza te korača / plaha žena.« U tim stihovima autorica izriče paradoksnu istinu o čovjeku kao ženskom i muškom: žena je posebna, različita od muškarca, a duhom su muškarac i žena jedno; umno, moralno, besmrtno biće. Za razliku od suvremenoga radikalnoga feminizma koji tvrdi da se ne može odrediti što je to žena, žensko pismo – kojega je izvrstan primjer i djelo Side Košutić – tematizira posebnosti iskustva žene, ne oduzimajući joj pritom ljudsku univerzalnost. »Bila majka ili ne, u prirodi žene se zakon trpljenja najviše rascvjetava. Otud pasivnost radi koje ženu često udaraju ponizivanjem. Ne smeta. Časno je trpjeti, jer se tako stizava k cilju i smislu života«, zapisala je Sida Košutić.
