Jedan je od najdirljivijih trenutaka pasionske drame onaj u kojem Isus susreće Mariju, svoju majku. Nemoćna pomoći mu, Majka proživljava sinovu patnju, a on joj nema što dati osim patnje i nade u uskrsnuće. Književnica Sida Košutić u svojim je djelima, primjerice 1928. u romanu »Portreti«, Boga nazivala Velikom Majkom. U članku »O umjetnosti« 1929. napisala je: »Gdjekoga će možda smetati što Romana naziva Boga Majkom, i ako se pored toga služi i drugim izrazima. Ali treba pomisliti, da mistika znači upravo lični odnos duše prema Bogu, i da se i najortodoksniji kršćanski mistici muče tražeći adekvatan izraz za svoj naročiti osjećaj Božje ljubavi.« Majka rađa novi život i njezina je ljubav u pravilu bezuvjetna. Zato je lik majke u djelima Side Košutić slika Krista, požrtvovne ljubavi. Sida Košutić je uredila s Vinkom Nikolićem 1941. zbornik »Hrvatska majka u pjesmi«. Antologija se otvara njezinom znakovitom rečenicom: »Radost je žene najveća nad kolijevkom«; ta se radost očituje kao najdublji izvor – kao »smisao materinje žrtve«. Pažljivim iščitavanjem njezinih djela otkriva se, s jedne strane, činjenica da je žena svojom psihofizičkom konstitucijom upućena na majčinstvo; prema Sidi Košutić majčinstvo je najplemenitiji, sveti poziv, ali ne (samo) zato što donosi tjelesnu reprodukciju vrste, nego zato što je jezgra majčinstva bezuvjetna, sebedarna, žrtvena ljubav. Tako je sagledavanje majčinstva kao najdubljega poziva žene u jačem smislu duhovno nego tjelesno, ono je prototip Krista: čovjek je najveći kada daje svoj život za drugoga, kada izgori iz ljubavi, tek tada ispunjava svoj smisao, čime i trpljenje biva osmišljeno.
U lirskoj meditaciji »Trpljenje« napisala je: »Bila majka ili ne, u prirodi žene se zakon trpljenja najviše rascvjetava. Otud pasivnost radi koje ženu često udaraju ponizivanjem. Ne smeta. Časno je trpjeti, jer se tako stizava k cilju i smislu života.« S druge strane Sida Košutić oštro se suprotstavila – osobito u romanu »Velika šutnja« – svođenju žene na tjelesnu reprodukciju. Osim svojega uredničkoga angažmana u Društvu hrvatskih književnica, u svojoj je autobiografiji jasno izrazila zauzimanje za obrazovanje žena, za omogućavanje ženama intelektualnoga i umjetničkoga razvoja, kako bi postale cjelovito izgrađene osobe i kako bi mogle pružiti istinski odgoj djeci. U autobiografiji je o sebi napisala: »Bila je urednica Hrvatskog ženskog lista, kojega je iz temelja formirala. Svrha: podići kulturni nivo žene da bi se zainteresirala za književnost, za muziku, likovnu umjetnost, a uz to za dom i za obitelj, tako da ne bi više bila samo centar kuhinje, nego ličnost s kriterijem širokog vidika, obogaćena smislovitom ljubavi za sve pozitivno; takva bi bila prava radost domu i pouzdan vodič svoje djece.«
Promišljanja Side Košutić o ženi uvelike se poklapaju s djelima Ivana Pavla II. osamdesetih i devedesetih. U »Mulieris dignitatem« 1988. i »Pismu ženama« 1995. papa ističe da, budući da jedino žena može ostvariti majčinstvo, njezino je biće po naravi usmjereno na prihvaćanje, štićenje i podupiranje djeteta, ali i svakoga drugoga ljudskoga bića koje je krhko i sve češće »beskorisno« u očima pragmatičkoga utilitarizma suvremene znanstveno-tehničke civilizacije Zapada. Pritom vrijedi mistična logika pšeničnoga zrna: paradoksno, »po iskrenom sebedarju žena savršeno pronalazi samu sebe«, kako je papa napisao u »Mulieris dignitatem«. Žene svojom prisutnošću u kulturi obogaćuju društvo, vodeći ga od egoizma prema altruizmu.
Treba reći i da je djelo Side Košutić, u prošlosti prešućivano, danas podvrgnuto iskrivljavanjima i učitavanjima »ideologema« koji su njoj bili strani; tako primjerice Sanjin Sorel i Kristina Posilović u rezultatu njezina rada na zborniku »Hrvatska majka« u pjesmi iščitavaju »pristajanje na dvostruku podčinjenost, patrijarhata i vjere«, ne razumijevajući kristovsko iskustvo sebedarnoga pronalaženja sebe, pa i pokazujući nepoznavanje djela Side Košutić u cjelini.
Najviše detalja o Šimunu donosi Evanđelje po Luki; bio je to čovjek koji je dolazio s polja, kojega su uhvatili i stavili na nj Isusov križ. Ponekad se čovjek nedobrovoljno zatekne kao nečiji supatnik, a ponekad dobrovoljno pruži potporu nekomu tko proživljava teškoće. Poznato je da je Sida Košutić 1946. godine odbila supotpisati zahtjev za smrtnu presudu nadbiskupu Stepincu te zbog toga dobila otkaz u Nakladnom zavodu. K tomu, cijeli život ostala je neudana laikinja u doba kada to nije bilo često ni društveno prihvaćeno. Usprkos povučenu životu, održavala je brojna prijateljstva; s Marijom Polić, Tomicom Dukić, Blažem Jurišićem, Duškom Lončarevićem i drugima. Njezina dugogodišnja sustanarka i prijateljica Marija Polić čuvala je njezine rukopise i strojopise. U njezinim se tekstovima, uz ženski glas pripovjedačice ili lirske junakinje, često pojavljuje Drugi: Znanac u »Velikoj šutnji« ili Prijatelj u pjesmi »Djeca nasmijana«. Znanac vodi pripovjedačicu kroz moderni pakao »na bregove«, do srži njezina bića u kojem se krije njezin istinski identitet. Simbolički, na dlan joj stavlja breskvin cvijet: »Donio sam je iz vinograda – reče i pusti moju ruku. U taj čas čitavo moje biće utone u veliku šutnju. (…) Tada mi se činilo da mi nebo otvara svoja vrata i da provirujem u njegove drhtave tajne. A sada, s breskvinim cvijetom na dlanu, bude mi kao da je sat zauvijek stao i kao da me nebo poziva neka uđem i zauvijek saznam da je život vrijedan samo toliko koliko i taj rascvali simbol na mome dlanu. (…) O, pa to je moje svjetlo, gle!«
Znanca i Prijatelja moguće je shvatiti kao čovjeka – suputnika, ali i kao Boga. U današnje vrijeme, kada samci postaju najbrže rastuća društvena skupina u svim ekonomski razvijenim zemljama svijeta, a samaštvo stil života koji ide ruku pod ruku sa suvremenom tehnoznanstvenom utopijom, dobro je prisjetiti se da čovjek čovjeku ne mora biti vuk, nego lijek. Ma u kojoj se situaciji netko našao, ma u kojem životom stanju, treba imati suputnike s kojima se može podijeliti radost i nositi križ. Treba njegovati lijepa prijateljstva.
Veronika, žena koja je pritrčala Isusu i obrisala mu okrvavljeno lice rupcem, ne spominje se u evanđeljima. Pojavljuje se tek u 4. i 5. stoljeću, u apokrifnom spisu »Djela Pilatova«. No evanđelja nedvosmisleno govore da su Isusa na križnom putu pratile žene. Veronika je dobila postaju križnoga puta jer izražava bît onoga najljepšega u čovjeku: suosjećanje, milosrđe, koje čini dobro usprkos prijetnji i strahu. Dobila je utisnuto Kristovo lice u rubac – postala je poput njega. Milosrđe, hebrejski rahamim, vuče korijen od riječi rehem, što znači »maternica«, a Bog je označen kao Milosrdni (harahaman). Iz samih se riječi može zaključiti da su govornici hebrejskoga jezika povezivali ženu sa sućuću, s milosrđem. Prema Paulu Gabrineru, profesoru književnosti u miru, starozavjetni muški junaci – David, Josip Egipatski, Samson – veliki su upravo kada iskazuju milosrđe. U djelima Side Košutić jasno se progovara protiv nepravednoga podčinjavanja žene. Posebno u romanu »Pogašena svjetla« tematiziran je neravnopravan položaj ženske djece s obzirom na pravo školovanja i liječenja, što se zatim nastavlja u podređenosti u braku koja je utoliko veća ako žena ne može roditi ili je osoba s tjelesnim teškoćama. Međutim, u njezinim se djelima nazire i svojevrstan trokut likova: potlačeni – silnici – pomagači potlačenih. U ulozi potlačenih najčešće se pojavljuju djeca, žene i osobe s invaliditetom. U ulozi silnika pojavljuju se i muškarci i žene; očevi i muževni zlostavljači, bešćutne majke i maćehe, velika gospoda koja izrabljuju siromašne i neuke. Zajedničko je obilježje silnika materijalizam i egoizam. U ulozi milosrdnih pomagača pokazuju se i muškarci i žene, ljudi različitih staleža; seljačke majke, gospođe dobrotvorke, obrazovani i profinjeni muškarci, djeca. Ni nasilje ni milosrđe nije stvar spola i nije rezervirano za neke; svatko može biti Veronika. U jednoj od ključnih pjesama, »Djeca«, Sida Košutić ovako je opisala milosrđe: »Dobri genij osvaja svjetlost što bliže Bogu: istinit je. Dobar čovjek srdačno žrtvuje za pomoć bližnjemu: blagoslovljen je. Skroman čovjek podređuje sebe višim vrijednostima nego je sam: produhovljen je. I sve je na njihovim putevima tako jednostavno i tako svjetlucavo bistro.«
