Među brojnim hrvatskim mjestima u kojima je stradalo civilno stanovništvo nalazi se i općina Majur blizu Hrvatske Kostajnice na Banovini, na čijem su području tijekom Domovinskoga rata ubijene 54 osobe, većinom civili. Stanovništvo te male općine prošlo je patnje progonstva, paleži kuća i ubojstava. U općini Majur rođena je i Klementina Karanović, koja je danas na dužnosti načelnice općine Majur, u drugom mandatu kao nezavisna. Ona živi u Graboštanima, malom selu u općini Majur, gdje je odrasla, a za vrijeme ratnih zbivanja njezina obitelj morala je otići u prognanstvo u Zagreb, gdje je završila srednju školu i Agronomski fakultet. Njezini baka i djed uz koje je odrasla ubijeni su kao i više njihovih mještana, koje su agresori mučili te im zapalili kuće, a njihova tijela nisu još pronađena.
Govoreći o događanjima u Graboštanima i ostalim mjestima, Klementina Karanović navodi: »U selima Majur, Stubalj, Graboštani i Kostrići te dijelom u Mračaju većinski su živjeli Hrvati, a u okolnim su selima većinski živjeli Srbi. Tako su se naša sela našla u okruženju. Dio ljudi, osobito iz Majura, krajem srpnja 1991. godine organizirano je napustio svoje domove, a iz ostalih sela pojedinci su se snalazili i odlazili kako su znali. Dobar dio ljudi ostao je kod kuća, osobito u Graboštanima, Stublju i Kostrićima. Uslijedili su napadi na Kostajnicu, koja je od naših sela udaljena 4 – 5 km. Na tom putu stezanja obruča prema Kostajnici srpska je vojska 3. rujna 1991. krenula u čišćenje terena te je pošavši od Graboštana iz svih kuća istjerala ljude na cestu, formirala kolonu i tjerala ih kao živi štit prema Kukuruzarima. Kolona u kojoj se nalazilo 300-tinjak ljudi kretala se kroz naša sela i taj put od nekoliko kilometara trajao je gotovo cijeli dan. Tukli su ljude, maltretirali ih i pucali preko njih. Toga je dana ubijen Milan Lazić iz Stublja, prva žrtva u našem kraju.
Ubili su ga s leđa u njegovu dvorištu. U koloni su bili i moji baka i djed s otčeve strane, koji su kasnije ubijeni. Sve te ljude doveli su u dom u Kukuruzare i onda se vijećalo što napraviti s njima. U obranu naših ljudi stao je Srbin iz toga sela i spasio ih da im se ništa ne dogodi. Dio kolone, majke s djecom, odveli su u dom u selo Veliko Krčevo, gdje se za njih zauzeo Milan Borota. Tako da su dva čovjeka, dva Srbina, pomogla da Hrvati u tim situacijama ostanu živi«, ističe Karanović.
Nadalje svjedoči o stradanjima u kojima su ubijeni njezini baka i djed: »Nakon pada Hrvatske Kostajnice 12. rujna 1991. pa sve do kraja godine uslijedila su gotovo svakodnevna ubojstva, pljačkanja, maltretiranja i silovanja preostaloga dijela Hrvata u selima Majur, Stubalj i Graboštani. Selo Kostriće do 15. studenoga 1991. nisu dirali, ali tada su upali u selo i poubijali sve stanovnike, njih 15, od najmlađih, dvogodišnjega Tomislava i petogodišnjega Darija Jurića, zajedno s roditeljima, bakama i djedom, do najstarijega Petra Bašića koji je imao 93 godine. Takav ‘život’ za Hrvate nastavljao se do 5. siječnja 1992., kad su ubijeni moji baka i djed koji su ostali u Graboštanima. Po pričanju mještana baka je zapaljena u kući, a djed je odveden u Donje Kukuruzare, gdje je cijele noći mučen te je ubijen na mostu preko rijeke Sunje na putu prema Gornjim Kukuruzarima i bačen u rijeku. Na tom su mjestu tijelo pronašli mještani, Srbi, koji su prolazili iduće jutro zbog proslave pravoslavnoga Badnjaka. Pozvana je milicija i tijelo je zakopano. Nažalost do danas nismo saznali gdje, iako je otac dobio informaciju gdje bi trebalo biti, ali ništa nije pronađeno. Tek ubojstvom mojih bake i djeda krajiška je milicija dobila odobrenje da može pokrenuti istragu protiv čovjeka koji je mjesecima provodio teror nad Hrvatima, ubijao i pljačkao. Više o tome može se pročitati u knjizi ‘Kostrići – najtužnije selo u Hrvatskoj’ povjesničara dr. Jakše Raguža.«
Vrlo je malo onih koji su kažnjeni za mučenja, silovanja i paljenja domova. Prije dvije godine podignuta je optužnica za genocid u Kostrićima. Nažalost sve to dugo traje i sporo je. Od ukupno 20 ubojica iz Kostrića, njih desetak je živo, i nisu dostupni hrvatskomu pravosuđu. Danas, gotovo 30 godina od početka rata nema ni jedne presude za 54 ubijena na području općine Majur. O suočavanju s bolju za svojim najdražima, a posebno nad strašnom spoznajom da su umrli u mukama, Klementina Karanović navodi: »Jedna mi je žena ispričala kako je reagirala kad je čula da su joj roditelji ubijeni. Rekla je da je važno da nisu mučeni, no upravo se to dogodilo njezinim roditeljima, na još grozniji način, ali su je htjeli tada poštedjeti te ružne istine. Nekako čovjek traži utjehu i pokušava olakšati bol koju osjeća shvaćanjem da je bio rat, da je puno ljudi ubijeno i da uvijek ima netko tko je prošao još gore. Susrećući ljude koji su izgubili članove obitelji, ni kod koga od njih nisam osjetila mržnju. Odgoj u katoličkoj vjeri pomogao nam je da prepustimo sud Bogu, jer on zna najbolje. Pomažući Jakši Ragužu u prikupljanju podataka za knjigu o stradanju sela Kostrića, uočila sam da djeca i rođaci ubijenih i nestalih ne mrze, nego žele samo saznati istinu i pronaći posmrtne ostatke svojih najmilijih da ih mogu dostojno pokopati.
Kao dijete na vjeronauku sam naučila da ljubim Boga i bližnjega svoga kao samoga sebe i to mi je pomoglo da s vremenom shvatim da postoje stvari u životu koje nam se događaju a koje ne možemo razumjeti te da su naši susjedi naši bližnji koje trebamo voljeti. Naučila sam da čovjeka gledam kao čovjeka, a ne kao nekoga druge narodnosti ili boje kože.« Nadalje ističe: »Vjera daje snagu da čovjek može ići hrabro kroz život i kad mu nije lako. Čovjek uči i mijenja se kad mu je teško u životu i upravo te teške dane treba prihvatiti kao dobre učitelje. Osoba kakva sam danas postala sam zahvaljujući teškim trenutcima iz prošlosti. Vezano za događaje iz rata ili kasnije u životu ne mogu reći da sam ikada osjećala mržnju ili ogorčenost, jednostavno nisam naučila osjećati na takav način. Možda su to prije bili osjećaji trenutačnoga razočaranja i boli zbog postupaka pojedinaca, ali nikako mržnja prema nekomu. Za takvo razmišljanje mogu zahvaliti odgoju u katoličkoj vjeri.«
Govoreći o današnjem odnosu društva prema žrtvama Domovinskoga rata i njihovim obiteljima, Klementina navodi: »Zbog gubitka bake i djeda znam što obitelji žrtava prolaze nakon gubitka svojih najmilijih i suosjećam s njima. Nažalost ni danas se civilnim žrtvama Domovinskoga rata ne daje dovoljno važnosti. Navest ću primjer sela Kostrića, gdje su svi stanovnici pobijeni u jednom danu. Velik dio njih zapaljen je u kućama, do danas se vode kao nestali. Selo je danas pusto, u njemu od prije godinu dana žive prva dva stalna stanovnika. Većina žrtava bili su stariji ljudi, čija su djeca i tad živjela u Sisku ili Zagrebu, gdje žive i danas. Nakon ubojstava njihovih roditelja, kojih ni kosti nisu pronađene, naslijedili su zgarišta kuća.
Zato je selo prazno. Trebalo je obnoviti sve zapaljene i srušene kuće, a ta nepravda još se stigne ispraviti. Da danas u Kostrićima imamo desetak obnovljenih kuća, barem bi vikendom selo oživjelo jer bi ljudi imali kamo doći. Naše područje, područje Banovine, jedno je od najteže stradalih u ratu i do danas se ni ekonomski ni ljudski nismo oporavili od tih gubitaka, a danas smo upravo zbog toga i među najsiromašnijima. Smatram da se ne pridaje dovoljna pozornost oživljavanju našega područja.«
Klementina Karanović nastoji poticati sjećanja na žrtve općine Majur i sve žrtve Domovinskoga rata te štititi njihov dignitet organizacijom javnih događanja, podizanjem spomenobilježja i poticanjem izdavačkih djela s temama Domovinskoga rata. »Tijekom podizanja spomenobilježja žrtvama Domovinskoga rata u selu Stublju 2015. godine bilo me je sram što za dio osoba koje su ubijene u ratu nismo imali više podataka o tome kako su stradale. Tada smo pokrenuli suradnju s dr. Jakšom Ragužem s Hrvatskoga instituta za povijest i uspjeli u godinu dana napisati knjigu o stradanju sela Kostrića: ‘Kostrići – najtužnije selo u Hrvatskoj’. Tiskali smo tisuću primjeraka knjige i dosad više od 900 njih besplatno podijelili. Upravo je knjiga o Kostrićima pridonijela tomu da su danas Kostrići prepoznatljiviji u Hrvatskoj kao mjesto strašnoga zločina, mjesto gdje se dogodio genocid. Te 2016. godine uz pisanje knjige izgradili smo i spomenobilježje žrtvama Domovinskoga rata s područja općine Majur u Majuru. Jedna mi je žena nakon izgradnje spomenika rekla da je to jedino mjesto gdje može zapaliti svijeću za svoje roditelje, koji su ubijeni i na popisu su nestalih. Petnaesti studenoga proglasili smo Danom sjećanja na žrtve Domovinskoga rata s područja općine Majur jer je 15. studenoga 1991. u selima Stubalj i Kostrići ubijeno 20 osoba. Želja živućih Kostrićana bila je da se u selu izgradi kapelica Majci Božjoj budući da je najčešće ime u selu bilo Marija. Tako smo 2018. godine u središtu sela izgradili kapelu Žalosne Gospe od Kostrića. Započeli smo rad i na novoj knjizi o stradanju stanovnika Majura, Stublja i Graboštana. Vođeni smo mišlju da se danas vrlo malo zna o onome što se dogodilo u Domovinskom ratu, ali ta će pisana riječ ostati kao podsjetnik na žrtvu koju je majurski kraj dao za slobodu Hrvatske i naši ubijeni ne će biti zaboravljeni«, ističe Klementina Karanović.
