Nova godina – nova nadanja. A često i stara pitanja u novom ruhu. Hrvatska u 2023. ulazi s dvije velike novine, zaogrnuta schengenskim plaštem i s novom europskom valutom. I premda će te novine mnogi prihvatiti više kao zahtjeve zdrava razuma u sadašnjem povijesnom trenutku negoli kao stvar srca, ipak će većina priznati, neki možda nerado, da je riječ o koraku naprijed. S puno je takvih koraka naprijed, većih ili manjih, Hrvatska do sada ulazila u nove godine. No vanjska slavlja često su prikrivala trajno, bitno i teško pitanje za koga sve to, tko će u tom napretku uživati ako u Hrvatskoj ima sve manje Hrvata i, naravno, drugih građana. »Hrvatska, kamo ideš?« naslov je knjige pastoralnoga teologa, profesora emeritusa na đakovačkom KBF-u, cjeloživotnoga teoretičara i praktičara pastorala braka i obitelji dr. Pere Aračića. Knjigu je napisao 2021. godine, a nedavno je doživjela i treće izdanje, s uvijek istim naslovnim pitanjem. Svoje je uvide, brige, pitanja i prijedloge dr. Aračić rado podijelio s čitateljima Glasa Koncila.
Na pomalo dramatično naslovljavanje knjige potaknula su me najmanje dva problema. Prvi je iseljavanje. Na svih pet kontinenata ima Hrvata i njihovih zajednica. O njima se uglavnom brine Crkva. Drugi je problem, povezan s prvim, demografski. Stoljećima smo kao narod sanjali vlastitu državu, koju sada, čini se, zapuštamo i iz desetljeća u desetljeće kao da polako gubimo. Zvat će se doduše i dalje Hrvatska, ali hoće li i koliko će u njoj biti Hrvata? Kao da nemamo osjećaja za vlastitu budućnost. Kao da je odgovorne stid postaviti ta pitanja.
Jako teško pitanje. Uistinu je teško oteti se dojmu da u ovom društvu nikomu nije stalo do opstanka hrvatskoga naroda u njegovoj domovini. Što treba činiti? Na to bi pitanje trebale odgovarati društvene strukture. Zanimljivo je primijetiti da je ukinuto Ministarstvo za demografiju. Pametnomu dosta!
Sve su povijesne i kulturne mijene utjecale na cjelinu hrvatskoga naroda, tu nema nikakve sumnje. Svi smo mi u tome imali i imamo udjela. U svakom slučaju sklapa se manje brakova; u brak se stupa sve kasnije, kad su osobnosti i životne navike supružnika već odavno potpuno formirane pa teško nalaze zajednički jezik; 30 posto žena živi samostalno; već se više od 50 godina po braku rađa u prosjeku oko 1,4 djece, a moralo bi ih se rađati barem troje; sada se rastaje gotovo svaki treći brak; godišnje oko 5400 djece doživi i proživi rastavu svojih roditelja, a s njima gotovo nitko ne razgovara o tome što su vidjeli i doživjeli te kako nakon toga iskustva razumijevaju brak, njegovu trajnost, kako vide obitelj, vlastitu budućnost; oko 5000 djece je po domovima… Te činjenice ne mogu ostaviti ravnodušnima ni politiku ni Crkvu.
Recepata svakako nemam. No i za crkveno i za društveno djelovanje mogu reći da treba ići na dužu stazu, na dulje vrijeme. Neke bi političke odluke morale imati snagu ustavnoga zakona. A Crkva, čiji predstavnici nisu opterećeni izlaskom na izbore svake četiri godine, trebala bi biti apsolutno dosljedna vlastitomu nauku o obitelji i o pastoralu obitelji izraženu u mnogim dokumentima.
Prvo da je brak zajednica muškarca i žene. Tu odredbu, doduše, imamo u Ustavu zahvaljujući referendumu iz 2013. godine, ali se ona na različite načine zaobilazi, izokreće. Drugo da je bitna svrha braka i obitelji novi život. Treće da svi trebaju podupirati taj život, da se prema ljudskomu životu ravna sav ostali poredak, sve institucije. Tu je i pitanje nedjelje, da obitelj ima barem jedan dan u tjednu da bude zajedno. Zašto govorim o ustavnom zakonu? Zato što bi te vrjednote trebale biti zaštićene od svih mijena koje dolaze. One ne bi smjele ovisiti o ovoj ili onoj vladi, o ovom ili onom ideološkom predznaku.
Općedruštvene vrijednosti trebaju biti sekularne, ali ne sekularističke. To znači da se sve vrijednosti, pa ni kad je u pitanju brak i obitelj, ne trebaju poklapati s onim što Crkva naučava. Ali spomenute nam vrjednote ipak moraju biti bliske, makar iz različitih motiva. Društvenim i političkim institucijama na srcu je prije svega održivo društvo, a Crkvi njezino evangelizacijsko poslanje. U svakom slučaju, da nas netko nije rodio, podigao i odgojio, ne bismo ovdje bili. Ista temeljna gramatika vrijedi i za buduće naraštaje. Bez nje tonemo u kaos izumiranja. Upravo se to događa suvremenoj Europi, a budemo li išli putom kojim je ona išla, i nama će se dogoditi.
Nedavno sam negdje pročitao da zapadna Europa u bližoj perspektivi ima potrebu za 60 milijuna ljudi kako bi imala dovoljno radne snage za gospodarski prosperitet. Drugim riječima, nema alternative uvozu radne snage iz drugih dijelova svijeta. Posljedica je toga to da danas diljem zapadne Europe u nekim gradovima imamo četvrti u koje domaća policija ne može ući. Na dulji će se rok slika Europe potpuno promijeniti. Mislim da to nije situacija koju treba željeti.
Mislim da Europu kao takvu teško možemo promijeniti. Zanima me što možemo učiniti mi, mali narodi. Jesmo li osuđeni na propast? Neku mogućnost spasa vidim u povezivanju naroda, uglavnom slavenskih, od sjevera do juga Europe te u promjeni odnosa prema obitelji i rađanju u tim zemljama. Inače se bojim da smo u EU ušli kako bi nas drugi iskoristili.
Po meni ne može, želi li ostati dokraja vjerna svojemu poslanju. Svjestan sam da se moj pristup tomu problemu mnogima čini čudnim, zastarjelim. Zato se prije svega obraćam Crkvi i pitam ju je li uspjela svojoj djeci, onima koji se smatraju vjernicima, reći da je brak zajednica muškarca i žene, da je brak trajna ustanova, da je brak usmjeren k stvaranju novih ljudskih bića, da se ljudski život treba poštovati. Je li to Crkva uspjela napraviti? Tu bi se dalo raspravljati. Ja s podosta sigurnosti mogu ustvrditi da je Crkva u zapadnoj Europi u tome zakazala. Mislim da još nije prekasno postaviti pitanje što je s Crkvom u Hrvatskoj i sličnim zemljama. Mislim da se ne trebamo obazirati na velike europske narode, nego trebamo gledati možemo li mi u Crkvi u Hrvatskoj daleko više raditi za brak i obitelj, da oni budu polazište i u središtu. Ako ne možemo, nestat ćemo kao narod. A Crkva će više-manje pokapati vjernike koji su u njoj kršteni. Nemojmo ponavljati tuđe pogrješke. Ovo je vapaj utopljenika ne bi li se u zadnji čas spasio.
Svaki je odlazak slučaj za sebe i teško je reći nešto što bi za sve vrijedilo. Ipak, mislim da bismo baš svi trebali biti svjesni svoje odgovornosti te bismo trebali ispitati svoju savjest. Čini mi se da smo si pomalo svi zadali brzo postizanje nekih standarda i brzo rješavanje nekih zadaća čije ostvarenje inače traje možda i više od polovice života. Smatram da svatko od nas mora promisliti što je nužno potrebno za življenje, a što je luksuz. I kakav je naš odnos prema odricanju i žrtvi za neka buduća vremena naše djece?
Papa Franjo je jednom rekao: »Sami smo, dakle, stvorili nova božanstva i načinili kumire. (…) Starozavjetno klanjanje zlatnomu teletu danas je svoje krajnje nemilosrdno obličje poprimilo upravo u fetišu novca te u diktaturi onoga gospodarstva koje je ostalo bez ikakva lica i bez ikakva zbiljskoga ljudskoga cilja. Globalna kriza koja je već dobrano zahvatila financije i gospodarstvo u cijelosti posve jasno svjedoči o svojim neuravnoteženostima, ali jednako tako pokazuje i esencijalni nedostatak određene antropološke orijentacije, onaj, naime, nedostatak koji je cjelovitoga čovjeka reducirao isključivo na jedinu njegovu potrebu, sveo ga je, dakle, samo na materijalnu konzumaciju.« I mediji bi morali promicati vrijednosti koje pomažu bračnim drugovima, obiteljima i djeci usmjerujući ih prema dobroti i odricanju, a ne sebičnosti i gramzljivosti.
Mnogi naši ljudi koji su poletjeli u inozemstvo za novcem sada vide da taj novac nigdje ne pada s grana, da su stanarine i hrana i u drugim zemljama skupi, da to nije njihova domovina… Rado bi se vratili, ali ih je sram. No ovdje je riječ o nečem mnogo dubljem pa sram treba staviti u drugi plan.
Nipošto! Crkva u svom načinu razmišljanja, koje je evangelizacijsko, upravo polazi od obitelji jer se u obitelji formiraju budući naraštaji. Djeca se formiraju prije svega u obitelji, u »kućnoj Crkvi«, ne u crkvi. Ako dijete dođe u crkvu a ne zna se prekrižiti, ako ne zna tko je »Bogo«, svećenik ne zna odakle bi počeo. Crkva bi po meni morala smanjiti svoje djelovanje na mnogim drugim područjima, a više investirati u brak i obitelj. Kad bismo okupili sve ljude koji slično razmišljaju, mislim da bismo puno učinili prije svega na evangelizacijskom polju, a onda bi se to, jasno, pozitivno odrazilo i na nacionalnom društvenom planu.
Kad kažem uključiti sve, mislim i na ljude koji su u životu možda bili sebični, nisu primjereno njegovali bračni i obiteljski život, ali su shvatili da su pogriješili. I takvi mogu reći: Sada ću ostatak života posvetiti tomu da ljudima pomognem kako im se ne bi dogodile slične pogrješke. No ne treba zaboraviti da u našim župama imamo jako puno ljudi koji iskreno žele živjeti bračni i obiteljski život po Božjem.
Ovdje, međutim, moramo ići korak dublje. Jedino za brak i obitelj sv. Pavao kaže da su slika »otajstva velikoga«: Kristove ljubavi prema Crkvi, Božje ljubavi prema čovjeku. Brak nam predočava što se zbilo na Kristovu križu. Brak i obitelj su slika, živa ikona Crkve; oni i nama svećenicima kazuju što je zapravo Crkva. Riječ je, dakle, o izvornom Stvoriteljevu pozivu čovjeku, pozivu koji je Kristovom milošću ojačan da bude sakrament spasenja. I svatko će od nas za njega odgovarati pred živim Bogom.
Prema uvidima koje sam stekao, potrebno je da obitelj bude u središtu župnoga života. Zašto baš obitelj? Mislim, naime, da moramo naći način kako iznova promisliti svoje kršćanstvo. Mnogi su od nas primili vjeru od svojih predaka. No je li ta vjera postala mojom osobnom vjerom? Dok vjera ne postane osobna, naslijeđe je puki folklor. Stječe se dojam da smo do sada dijelili sakramente kao da smo željeli samo, da se pomalo grubo izrazim, da nas bude više. Sada se vidi da to nije dovoljno. Moramo snažnije otkrivati značenje krsnoga svećeništva svih vjernika, a to znači snažnije vrjednovati vjernike laike, posebno u njihovu temeljnom poslanju, a to je brak i obitelj. Upravo zato obitelj mora biti u središtu.
Kad pogledamo sociološki tko su vjernici u našoj Crkvi, možemo ustanoviti da baš svatko od njih ima neko iskustvo obitelji, kao dijete, kao roditelj, kao bračni drug, kao djed ili baka, kao udovac ili udovica. U braku i obitelji postoji faza kad rađamo novi život, kad ga odgajamo, brinemo se za njega, vrjednujemo gdje smo uspjeli, a gdje nismo. Ima faza kad puštamo djecu da idu svojim putom. Temeljno je pitanje asistiraju li crkveno vodstvo i svećenici u tome ili prepuštaju ljude samima sebi. Ja očekujem da crkvena zajednica kaže da su joj svi ti ljudi, osoba u svakoj fazi svojega života, važni. I onaj udovac ili udovica, jer i oni imaju svoje probleme. I nije na njima samo da dođu na misu, nego imaju potrebu da ih netko čuje, da s njima porazgovara, da ih uvede u društvo, u zajedništvo ljudi sa sličnim problemima. I tako sa svakom od navedenih skupina.
Drugo, mislim da je jako važno odvažiti se i krenuti. Ne treba se bojati malih početaka. Štoviše, iskustvo mi kaže da projekti i ideje koje dođu odozdol imaju puno veći uspjeh od onih koji su dekretirani odozgor. Nitko od nas nema recept što i kako točno nešto činiti, ali u hodu se uči i prosuđuje što je najbolje. To pak od nas zahtijeva da u Crkvi njegujemo kulturu slušanja. Jasno je da se poglavito od nas svećenika očekuje novi, drugačiji, osobniji pristup, jer ipak mi dajemo temeljni ton crkvenomu životu. Svjestan sam da je sve što ovdje zastupam vrlo zahtjevno. No vrijedi se odvažiti i barem pokušati.
