Josip Mužić profesor je filozofije i teologije na Sveučilištu u Splitu i svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, a pastoralno djeluje kao upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu. Nedavno je objavio knjigu pod naslovom »Cjepivo: da ili ne? Moralno rasuđivanje u vrijeme korone« koja je predstavljena 27. studenoga u dvorani Župe sv. Josipa na Plovaniji u Zadru. Razlog pisanja tumači autor u predgovoru knjige: »Htio sam pomoći svim ljudima dobre volje u razlučivanju i zauzimanju ispravnoga stava.«
Potporu pronalazi u poruci Pavla Solunjanima: »Sve provjeravajte: dobro zadržite« (1 Sol 5, 21), ali i u upozorenju iz Staroga zavjeta: »Bez promišljanja ne čini ništa, pa se poslije nećeš kajati« (Sir 32, 19).
Iako je cjepivo protiv virusa SARS-CoV-2 lajtmotiv knjige, autor otvara širok spektar drugih tema koje prethode ili su posljedica dvojbenoga cijepljenja: povezanost cjepiva s tijelima pobačene djece, priziv savjesti, sloboda mišljenja i izbora, načelo opreza, nedopuštena ucjena vjernika, rizik sablazni, sukob interesa, stigmatizacija necijepljenih, idolatrija cjepiva, preobrazbe totalitarizma… Mužićeva je knjiga kompas za dobru orijentaciju čitatelja u vrijeme očiglednih cenzura, ukinutih dijaloga i medijskih manipulacija.
Knjiga koju su recenzirali svećenik i poslijedoktorand s Teološko-katehetskoga odjela Sveučilišta u Zadru dr. Damir Šehić i docentica sa splitskoga KBF-a dr. Ana Jeličić, sadrži lekciju svim sudionicima javnih rasprava o pandemiji: ne postoje teme koje se tiču čitavoga društva a koje se mogu ili smiju prepustiti (konačnomu) tumačenju ograničenoga kruga ljudi. Problemi zajednice nisu vlasništvo stručnjaka uskoga profila niti pripadaju političkim elitama. Osim toga, uvjerljivost upravitelja pandemijom blijedi pred činjenicom da cijelo vrijeme postoje oprječna stajališta eksperata istih kompetencija. Nekritičko prihvaćanje službenih javnozdravstvenih politika izbjegavanje je odgovornosti, pa i vrsta malodušja; takvo je pokoravanje moralna komocija ili, kako to opisuje Mužić – »nerazuman posluh«.
Svojim primjerom autor pokazuje da svaki laik ima pravo (i može) proučiti priču o pandemiji koja, svojom složenošću i dosegom, ionako nadilazi stručnost pojedinih specijalista i ograničenost pojedinih disciplina. Teolog, filozof ili svećenik ima prvo čitati medicinsku literaturu o cjepivu i vektorima zaraze, interpretirati i uspoređivati podatke, zauzimati stajališta. Sličan je poziv »amaterima« uputio Vittorio Hösle, njemačko-američki filozof, koji u knjizi »Filozofija ekološke krize« upozorava: »Tko ne zna ništa o kemiji i biologiji, danas će teško reći nešto relevantno o pojedinačnim gorućim etičkim pitanjima našega vremena.«
Više od 500 literaturnih navoda, znanstvenih studija i članaka prikazano je u Mužićevoj knjizi, što to djelo čini mjerodavnom referencom za etičke i političke rasprave o cijepljenju, COVID-potvrdama, epidemiološkim mjerama, psihofizičkim posljedicama (generirane) panike, diskriminaciji, moralnoj okaljanosti cjepiva… Takve se rasprave već dvije godine odgađaju, prekidaju argumentom spašavanja bolničkih kreveta ili guše pozivanjem na objavljenu istinu – cjepivo je svjetlo na kraju tunela. Teologu je Mužiću lako prepoznati takvu dogmatsku pripijenost uz jednu (isključivu) stranu priče, koja uz političku i medijsku potporu postaje narativ novoga normalnoga društva.
Pandemija i cijepljenje prevelik su zalogaj za ljude koji izbjegavaju sučeljavanje i dijalog. Jedno od osnovnih obilježja ove bolesti i prikladnoga lijeka jest pozadinska buka znanstvenih prijepora. Gotovo se svakodnevno objavljuju znanstveni radovi koji međusobno proturječe, koji ruše mitove, a znanje čine krhkim. U takvoj situaciji etički recepti, koji su derivat znanstvenih kontroverzija, ni za koga nisu obvezujući. To je poruka koju Mužić često ističe u knjizi: »Cijepljenje nije moralna obveza i zato mora biti dobrovoljno.«
