Da se aktivno može živjeti kao pastoralni vijećnik i suradnik u župi i u Franjevačkom svjetovnom redu svojim primjerom pokazuje Franjo Mudifaj, župljanin župe Pohoda BDM u Čučerju kraj Zagreba i doministar bratstva Franjevačkoga svjetovnoga reda pri Majci Božjoj Lurdskoj u Zagrebu. Brojni mu sadržaji u te dvije vjerničke stvarnosti obogaćuju život nakon što obavi svoje poslove električara u ZET-u gdje je zaposlen i sve poljoprivredne poslove na zemlji koju ima u svojem zaselku u Mudifajima u Jalševcu, u Dubravi, na istočnim obroncima Medvednice. Sve bi te životne radosti bile još potpunije kad bi se Franji dogodio i brak koji priželjkuje. No i ovako Franjo svoju bogatu svakodnevicu živi punim plućima, stavljajući se na raspolaganje za rast svega dobroga oko sebe.
Franjo je rođen 17. kolovoza 1969. u Zagrebu. Mama mu je Marica, djevojački Popović, iz Šimunčevca kraj Sesveta, a pokojni tata Petar Mudifaj iz zaselka Mudifaji u Jalševcu. Marica je cijeli život bila domaćica, a Petar je radio kao zaštitar u jednoj zaštitarskoj kući, pokojni je od 2012. Upoznali su se u župi u Vugrovcu, pa su se sreli na tržnici. »Dopali su se jedno drugomu pa je tata prešel v snuboke i Marica je bila zakaparena«, pripovijeda Franjo. »Vjenčali su se u župnoj crkvi sv. Franje Ksaverskoga u Vugrovcu i smjestili se s tatinim tatom Franjom u Mudifajima. Baka Marica umrla je malo prije tatina vjenčanja, a dedek je umro 1960., šest godina poslije vjenčanja, a prije mojega rođenja, tak da nisam upoznal ni babicu ni dedeka. Najprije je 1961. rođena moja sestra Katica koja radi kao portirka, čistačica i dostavljačica na Brodarskom institutu u Zagrebu. Ona je udana maloljetna, s dopuštenjem suda. Sa suprugom živi u Jalševcu. Imaju sina, kćer i pet unučica. Katica se školovala za frizerku, ali nije završila. Jako je talentirana za taj posao pa nas sve doma šiša i frizira. Nas smo se dvoje oduvijek dobro slagali. Kao klinac sam ju morao slušati. Inače bi me maznula šibom. Danas smo si super. Pomažemo si, uskačemo jedno drugomu, i na poljoprivredi i gdje god treba. Živimo na udaljenosti od tri kilometra. Mama nam je bila brižna i prebrižna za nas djecu. Dvaput je tjedno išla na plac, na Dolac ili na Kvatrić s mliječnim proizvodima, voćem i povrćem. Košaru je četiri, pet kilometara nosila na glavi od Mudifaja sve do autobusa. Znali smo reći da nas je školovala z glave. Tata je dobivao uistinu mizernu plaću pa još mizerniju mirovinu. Mama je zato puno radila na gruntu, a nismo imali nikakva pomagala, sve se radilo ručno, pomagali su nam susjedi. Odgajala nas je strogo i pravedno. Nije nam dala da nahodavamo uokolo. Uvijek je znala gdje smo. Tata nas je smirivao pogledom, rjeđe riječima. Bio je blaži od mame i nije bio zlopamtilo. A mama i danas pripoveda kaj je bilo prije 45 let. Tata je bil društvenjak, sviral je beglajt, pjeval je i sviral u selskom sastavu s domaćim mužikašima po svatima, krstitkama, zabavama. Roditelji su se dobro slagali, puno su delali na poljoprivredi, nakupovali su puno zemlje, oranica i gorica, danas sam ja svemu tomu rob. Nitko tu zemlju ne će kupiti, a ne želim da zemlja bude zapuštena. Iz naših se Mudifaja teško nekamo moglo ići. Na tromeđi smo Čučerja, Vugrovca i Granešine pa nam je pješice sve bilo daleko. Mi ni danas, nažalost, nemamo vodu, plin, kanalizaciju. Vodu dobivamo iz cisterne, grijemo se na drva, imamo septičke jame, a službeno smo dio Zagreba. No odrastati u Mudifajima bilo je divno. Život u prirodi velika je blagodat, a moje je Prigorje tako lijepo…«
»Roditelji su sestru i mene kao tradicionalni katolici odgajali u vjeri. Išli smo k meši, ali nas nisu tjerali da na misi budemo sasvim redoviti. Na vjeronauk smo išli bez iznimke. Mi iz Mudifaja pripadamo župi Čučerje, ali nam je bliže Vugrovec pa smo u crkvu išli u Vugrovec. Tam sam primil i pričest i firmu. Do Vugrovca sam imao 40 minuta pješice. Župnik nam je bio Dragutin Znidaršić. On nam je držal vjeronauk. To kaj nas je on naučil i danas znam. U glavi su mi njegove riječi i slike koje nam je pokazival. A poslije njega više baš i nisam sve tak dobro zapamtil. On mi je držao vjeronauk prvih sedam godina, a u osmom mi je razredu za župnika došao Pavao Šatrak. I on je bio tradicionalan svećenik, baš sam volio njegove propovijedi. On nam je bio župnik pune 22 godine. Išel sam mu i na sprovod tam pod Kalnik otkud je bil doma. Ne bum nikad zaboravil, imal sam oko 30 let. Htel sam sa župom iti na hodočašće na Trsat, al sam se kasno zmislil i bus je već bil pun. Župnik Šatrak mi je svejedno rekel da dojdem i da bum išel kak god teško. Gledam ja ujutro, nosi on za mene mali štokrlić u bus. Ne bum to nikad zaboravil, za mene je taj štokrlić bio velika župnikova gesta, jako me se to dojmilo. Na kraju je u busu jedno mjesto ipak bilo prazno, netko je u zadnji čas odustao, pa sam se vozio na redovitom sjedalu.«
»Osnovnu sam školu završio u Vugrovcu. Osam sam let do tam hodal pešice, četiri do pet kilometara, 40 minuta, dva brega je do tam trebalo prohodati. Zbilja sam se nahodal. Bio sam vrlo dobar i odličan učenik, kako kad. Učiteljica i profesori su mi bili dobri, društvo također, slagali smo se, putom sam imao društva. Ni na kakve dodatne aktivnosti nakon škole nisam išao jer mi je sve bilo daleko. Pomagal sam doma na poljoprivredi, loptal sam se s dečkima po selu, delali smo šatore, igrali smo se kauboja i Indijanaca, i to je bilo to. Zatim sam išao u srednju elektrotehničku u Obrtničku školu na Selsku cestu. Putoval sam gotovo dva sata u jednom smjeru. Od Mudifaja do Kašinske blizu Markova Polja najprije sam oko pet kilometara 50 minuta pješačio, onda sam se vozio busom bar pola sata od Markova Polja do tramvaja u Dubravi. U Dubravi sam sjedao na tramvaj broj 12 i vozio se do Selske još barem 45 minuta. Uh, kako sam gladan i žedan znao biti. A u školi mi je bilo dobro. Lijepo sam učio, bio dobar, vrlo dobar učenik, maturirao sam 1988. Usput sam, naravno, pomagao na poljoprivredi. Izučio sam za elektrotehničara jake struje. Odmah sam otišao u JNA, najprije u Travnik pa u Bitolu. U vojsci sam izučio životnu školu. Naučio sam se redu i radu, ali i strpljivosti, podnošenju teškoća, naučio sam ne kukati, živjeti uz vremenske neprilike. Lomili su me, ali me nisu slomili. Srećom me po nacionalnoj i vjerskoj osnovi nitko nije maltretirao. Čak su me drugi vojnici kao vjernika znali pitati za savjet. Najbolji kolege bili su mi Makedonci i Albanci. Doma sam se vratio 1989.«
»Zaposlio sam se u ZET-u, gdje sam i danas. Do 1996. sam radio kao električar u tramvajima, a od 1996. do danas sam električar u akumulatorskoj stanici. Tramvajima servisiram akumulatore, to mi je posel. Kolektiv mi je dobar, a delati se mora. Posao mi je u Dubravi u Mandlovoj, radim svaki dan od 6 do 14 sati, a vikendom i blagdanom ne radim. Jako sam Boga molio da nedjeljom ne bi delal, i uslišil me. Dižem se u pet ak na posel idem s autom, a u pola pet ako idem z busom. Popodne si puno toga morem napraviti. Živim s mamom. Ona mi kuha, a ostale poslove u domaćinstvu dijelimo, niš mi nije teško napraviti. Uglavnom sam zdrav, nekad me samo kralježnica muči. Na poljoprivredi imamo puno toga. Obrađujemo oranice, imam vinograd, vrt, voćnjak. Doma sad imamo samo kokoši, krave i pajceke više nemamo. Mama je slabo pokretna, a ja sam od ranoga jutra na poslu pa se kravama nema tko baviti. Oženil se nisam. Imal sam davno curu, veza nije uspjela, a nekoga drugoga si nisam našel. Volio bih se oženiti, ali treba mi doći ona prava. Mama me špota, veli da ona ne bu zanavek, i da bum ostal sam. Mene se pak primaju uglavnom rastavljene žene s djecom. Znam da takav brak ne bi bio kršćanski, a i župnik mi sugerira da se kao vjernik klonim takvih prilika. Zato sam radije sam.«
»Vjera mi obogaćuje život, jako mi puno znači. Nekako su mi se bili počeli javljati unutarnji poticaji da intenzivnije krenem na hodočašća. Pa sam išao u Međugorje, Lurd, Padovu. Godine 1997. uključio sam se u Franjevački svjetovni red kod Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Najprije sam otišao k franjevcima na Kaptol. Htio sam doznati više, ali mi nisu htjeli objasniti, nego su me uputili na oglasnu ploču. Nisam doživio bliskost, ljubav pa sam otišao u Majku Božju Lurdsku. Tamo sam srdačno dočekan, uključio sam se i ostao. Vječne sam zavjete položio 1998. Sada sam doministar bratstva. Okupljamo se svake prve nedjelje u mjesecu na našoj skupštini. Tada zajedno molimo časoslov, izvještavamo kako smo kao zajednica živjeli u proteklih mjesec dana, izmijenimo obavijesti, obrađujemo temu iz franjevačkoga života i završimo s misom. Prvi dio nam je od 17 do 18, a nakon toga je krunica i misa. U bratstvu nas je tridesetak i baš smo povezani. A vijeće bratstva posebno se sastaje četiri do pet puta godišnje. U vijeću nas je pet: ministar, doministar, tajnik, rizničar i učitelj novaka. Svi mi u bratstvu nekoliko puta godišnje čistimo crkvu i glancamo svijećnjake s pastom. Dok obavimo, sve se blista. Glancamo i mramor u crkvi, damo si truda, posebno prije blagdana Majke Božje Lurdske. Poticaj da bih se uključio u franjevački svjetovni red osjetio sam u srcu. Obogaćuje me to što živim redovništvo u svijetu. Sve što sam na zavjetima obećao uglavnom nastojim izvršiti.«
»Kako sam postajao zreliji vjernik, tako sam postajao i sve aktivniji u svojoj župi Pohoda BDM u Čučerju. Otkako imam auto, nije mi problem dolaziti u matičnu župu u kojoj sam kršten i u kojoj me čeka grob. U župi sam na misi u osam ujutro, ponekad i čitam čitanja, većinom sam i ministrant. Kad treba, skupljam i milostinju. Prije dvije sam godine izabran za pastoralnoga vijećnika. Kad su me ljudi već izabrali, moram opravdati povjerenje. Pa se trudim. Okupljamo se prosječno svaka tri mjeseca, dogovaramo pastoralne sadržaje, razmatramo prijedloge, ideje, raspravljamo kako bismo neke stvari mogli poboljšati. Aktivni smo, sve nam u našoj župi ima smisla, svaki nas napredak raduje. Župnik Dragutin Mostečak jako me podsjeća na moga otca, i fizički i po naravi, i to sam mu rekao. Drži do sebe, važna mu je preciznost i točnost, pedantnost koju nosi u sebi. Traži dosta od drugih, jako drži do svoje riječi. Sve mi se to kod župnika sviđa. Na mene otčinski djeluje. Meni uvijek toplo pristupi, da mi savjet, baš mi je pravi duhovni otac. Sa župnikom nakon Božića znam ići u blagoslov obitelji. Uglavnom po Jalševcu, kamo i spadam. Pa sam tako i upoznao gotovo cijeli svoj kvart. Rado pomažem i župnom Caritasu, raznesem plakate po Jalševcu kad god treba, nije mi teško. Sebe tako ispunjavam, a Bogu služim preko ljudi. Potičem mlade da se uključe u ministrante, zadovoljan sam kad uspijem u nakani. Potičem starije da se ispovjede, posebice one koji se godinama nisu ispovjedili. Kad vidim da se nekomu bliži smrtna ura, a znam da odavno sakramentalno ne živi, posavjetujem da se pozove svećenika. Ponekad uspijem, ponekad ne, ali mi je važno ako sam i s jednom osobom uspio. Vjera je dar od Boga koji se ne da opisati. Vjera je hod za vječni život. Meni su vjera, ufanje i ljubav životni ključ.«
