U posljednje vrijeme u (vjerničkoj) javnosti sve se više govori o fenomenu marijanskih ukazanja, njihovu značenju i vrjednovanju. Na razgovor o teološkim načelima kojima bi se Crkva trebala voditi kad je riječ o ukazanjima rado je pristala dr. s. Valerija Kovač sa zagrebačkoga KBF-a. Osim što je tajnica Hrvatskoga mariološkoga instituta, odnedavno je postala članica Znanstvenoga odbora Međunarodnoga opservatorija za ukazanja i mistične pojave pri Papinskoj međunarodnoj marijanskoj akademiji.
Opservatorij za ukazanja i mistične pojave vezane za Mariju tijelo je Papinske međunarodne marijanske akademije (PAMI), koje je osnovano na inicijativu predsjednika PAMI-ja o. Stefana Cecchina te je svojim radom službeno započelo 15. travnja ove godine. Predsjednica Opservatorija je profesorica na više papinskih učilišta u Rimu Daniela del Gaudio, a on se sastoji od središnjega upravnoga i središnjega znanstvenoga odbora. Među ostalim namjera je uspostaviti i lokalna povjerenstva za proučavanje navodnih ukazanja i mističnih pojava, kako bi se stvorila operativna mreža kojom bi Opservatorij koordinirao.
Takve komentare više shvaćam kao šalu ili pak ironiju jer članovima opservatorija nije cilj miješati se u odluke crkvenoga učiteljstva ili vlasti, ali moguće je da ih crkvene vlasti pitaju za mišljenje u pojedinim slučajevima. Kako je istaknuo predsjednik PAMI-ja o. Cecchin, cilj je dati konkretnu potporu proučavanju i ispravnomu razumijevanju takvih događaja, uvijek u suglasju s crkvenim učiteljstvom, mjerodavnim autoritetima i normama Svete Stolice. O. Cecchin je istaknuo da će Opservatorij djelovati na sustavan, multidisciplinaran i kvalificiran način, također u suradnji sa stručnjacima i istraživačima te istaknutim osobama na području znanosti i crkvenoga autoriteta.
To je djelomično točno. Naime, predsjednica Opservatorija del Gaudio dala je do znanja da tijelo namjerava izraditi globalnu bazu podataka vezanih za fenomene ukazanja i mistične pojave te će konkretnom strategijom promicati formaciju kritičke svijesti kako kod svećenika i pastoralnih djelatnika tako i kod vjernika laika, da mogu samostalno razlučivati takve pojave.
Posebnost biblijsko-kršćanske vjere u Boga u tome je da ona ne zamišlja nekoga dalekoga boga, udaljenoga od ljudi i ovoga svijeta, zatvorena u svoje božanske sfere i nedostupna čovjeku. Biblijski Bog i Bog Isusa Krista nije dalek čovjeku, nego mu se objavljuje i djeluje u ljudskoj povijesti dotle da je konačno sam ušao u ljudsku povijest. Tu mogućnost ulaska i zahvata Boga u ljudsku povijest papa Benedikt XVI. naziva »skandaloznim realizmom« kršćanske vjere – skandaloznim zbog toga što nije prihvatljiv pozitivističkomu i sekulariziranomu svjetonazoru. Za kršćanstvo je bitno da je Bog ostvario spasenje za čovjeka i čovječanstvo u ljudskoj povijesti. I stoga bismo kao vjernici sami završili u sublimiranom deizmu ili agnosticizmu kršćanskoga predznaka ako bismo mislili da je nakon zemaljskoga života Isusa Krista Bog napustio ljudsku povijest i da ju je prepustio samo ljudima. Kršćanska vjera ne svodi se na apstraktno razmišljanje o vječnom Božjem naumu za čovjeka, nego je bitno ukorijenjena u dogođenu povijest spasenja te iz nje čita vrijednost i sadašnjega vremena i Božju prisutnost u njemu.
Moguća ukazanja i mistični fenomeni teološki se doista smještaju u tzv. privatne objave. Jednostavno rečeno, one se razlikuju od javne objave, kojoj je vrhunac u Isusu Kristu i koja je njime zaključena. To znači da privatne objave ne usavršuju Kristovu objavu niti donose nikakvu sadržajnu novost koja bi do sada bila skrivena.
Zato one ne pripadaju pologu vjere niti vjernike obvezuju da vjeruju u njih kao što trebaju vjerovati u Boga i njegovu objavu, pa čak ni kada su takve fenomene, kao što su primjerice fatimska ukazanja, priznali crkveni autoriteti.
Međutim, ne bih se složila da su »privatne objave« bezvrijedne jer imaju svoju važnost kao pomoć za vjeru, posebno za vrijeme u kojem se događaju. Tu je vrijednost istaknuo tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere Joseph Ratzinger u svojem »Teološkom komentaru« prigodom objavljivanja trećega dijela fatimske tajne: Bog po odabranim osobama govori cijeloj Crkvi u njezinim konkretnim vremensko-povijesnim okolnostima. Taj dar privatne objave pomaže vjernicima da u svojem vremenu bolje prepoznaju Kristovu prisutnost i da dublje žive iz njegove poruke. I Karl Rahner u svojem je do danas mjerodavnom djelu »Vizije i proročanstva« privatne objave povezao s karizmom proroštva koja u Crkvi ne prestaje nakon zaključenosti javne objave dovršene u Kristu. One pomažu da iz perspektive vjere kršćani odgovore na određene povijesne datosti i znakove vremena. »Privatne objave«, dakle, nemaju objektivno-obvezujuću razinu, ali s druge strane na subjektivnom i aktualnom planu mogu biti vrlo poticajne i smjerokazne za konkretno življenje vjere.
Doista je zamjetljivo da Bog na taj način, reklo bi se često, govori upravo preko Marije. Pokojni mariolog Stefano De Fiores iznio je za to tri uvjerljiva razloga. Prvi razlog vidi u samom Marijinu liku jer povijesno-spasenjski i teološki gledano, Marija i dalje ostaje službenica Božja uvijek spremna ispuniti i prenijeti Božju volju za čovječanstvo u pojedinoj povijesnoj situaciji; ona ostaje i majka učenika koja ih ne može napustiti dok se još nalaze u zemaljskom hodu. Drugi je razlog u tome što Marija nije samo privatna osoba, nego je i prototip Crkve. U Mariji je na egzemplaran način vidljivo ono što Bog očekuje od svoje Crkve, koju želi kao svoju suradnicu u širenju spasenja. Najzad, sama potreba vremena otvara perspektivu da Bog po Mariji pokaže svijetu svoje majčinsko i suosjećajno lice. Vidimo, dakle, da Marija nakon svoje nebeske proslave i dalje ostaje jedna od nas ljudi, da ostaje povezana s nama koji smo još u povijesnom hodu kroz vrijeme i usmjerava nas prema vječnosti s Bogom.
Naime, uza sve priznavanje važnosti Marije, Crkva uvijek pazi da ono ne vodi pretjeranomu veličanju njezina mjesta u Božjem planu spasenja i u životima vjernika. U tom smislu teološkomu maksimalizmu glede Marije dao je korekturu Drugi vatikanski koncil. Nije prihvatio zasebni dokument o Mariji, koji je isticao i neke Marijine povlastice i naslove, te ju je smjestio u kontekst otajstva Krista i Crkve. To je jedini ispravan okvir razmišljanja i odnosa prema Mariji. Sličan potez možemo vidjeti i kasnije s enciklikom »Marialis cultus« o ispravnom štovanju Blažene Djevice Marije, kojom je papa Pavao VI., rekla bih, korigirao i pobožni maksimalizam, koji se može pojaviti među vjernicima.
Marija, naime, nije veća posrednica između Boga i ljudi od Isusa Krista; Marija nije otkupiteljica ljudi koja bi nešto dodala Kristovu otkupljenju; njezina moć nije veća od Kristove moći niti je ona milosrdnija i sućutnija od samoga Boga. Konačno, Marija nije ni neka božica kojom bismo »upotpunili« Presveto Trojstvo. Jasno, takva »maksimalistička« mišljenja o Mariji izravno se tako ne izriču, ali se ponekad u nekim pobožnostima, duhovnim razmišljanjima i konkretnim praksama dobije takav dojam. Treba ostati vjeran temeljima o Mariji koje je razvila već najranija tradicija Crkve, a možemo ih ovako jednostavno formulirati: Marija uvijek vodi Kristu, nikada mimo njega ni iznad njega. Marija djeluje uvijek unutar Crkve i za njezinu izgradnju, nikada protiv nje.
Kada promatramo povijest Crkve, možemo zamijetiti dvije vrlo nerazmjerne činjenice. S jedne strane postoji velika učestalost i raširenost »ukazanja« Blažene Djevice Marije, za koja se procjenjuje da ih je od 40. godine do danas bilo oko dvije tisuće, i to rasprostranjenih diljem svijeta. S druge strane tek mali broj tih mogućih nadnaravnih pojava priznale su crkvene vlasti. Također je zamjetljivo da se povećao broj marijanskih »ukazanja« u 19. i 20. stoljeću, koji se stoga ponegdje označuju kao »zlatno doba« ukazanja, a ona se nastavljaju i u današnje vrijeme. Možda su upravo radikalne promjene u svijetu kao što su ratovi i katastrofe, politička previranja, siromaštvo i socijalne krize, kao i sve veća sekularizacija učinili ljude otvorenijima za nadnaravnu dimenziju. Ali je razmjerno vrlo mali broj crkveno priznat. Kako u svojoj knjizi »Marijanska ukazanja – proročka karizma za naše vrijeme« navodi profesorica s. Nela Gašpar, Crkva je u naše vrijeme preko dijecezanskoga biskupa priznala samo 17 marijanskih ukazanja i čudesnih pojava: iz Italije, Francuske, Poljske, Portugala, Belgije, Nizozemske, Egipta, Ekvadora, Venezuele, Japana i Ruande.
U navodnim nadnaravnim pojavama može se kriti puno opasnosti kojih treba biti svjestan i pred kojima ne smijemo zatvarati oči. Prije svega nije po sebi odmah nadnaravnoga podrijetla sve što se tako predstavlja, pogotovo u današnje vrijeme dominacije medija kada se jedan navodni događaj može bez ikakva razlučivanja proširiti po cijelom svijetu i odmah naći svoje pristaše. Nadalje, takve navodne pojave mogu napraviti puno duhovne štete ako iza njih stoje druge namjere: ako se po njima želi steći osobna promocija u javnosti, ako se njima manipuliraju oni »slabi« u vjeri, ako se daju krive utjehe onima koji su u životnim traženjima ili nevoljama, ako se pod vidom duhovnoga nameću krivovjerne ideje ili se pribavlja materijalni profit i slično. Predsjednik PAMI-ja o. Cecchin je u povodu ustanovljenja Opservatorija istaknuo da nerijetko takve navodne pojave i poruke stvaraju zbunjenost među vjernicima, šire zastrašujuće apokaliptičke scenarije, čak promiču optužbe protiv pape i Crkve. A predsjednica Opservatorija Del Gaudio također je u nekoliko intervjua naglasila da se treba obraniti od raznih lakovjernosti, zavođenja, podvala i zastranjenja koja se pojavljuju.
S druge strane nadnaravni fenomeni mogu donijeti mnoge dobrobiti, kao što to možemo zaključiti na temelju do sada priznatih marijanskih ukazanja. Nerijetko je riječ o vremenima lokalnih ili globalnih kriza u kojima Bog preko Marije ljudima izražava svoju utjehu, potporu ili opomenu te daje pravo usmjerenje.
Također je zamjetljivo da se mariofanije događaju uglavnom u zemljopisno zabačenim mjestima, a vidioci su obično djeca ili jednostavni ljudi, gdje se može zamijetiti ta poznata Božja logika izabranja i djelovanja među ljudima, koja je često suprotna našim težnjama. Najzad, u porukama marijanskih ukazanja možemo vidjeti uvijek nanovo aktualiziran poziv upućen svim vjernicima na molitvu, na ponovno okretanje Bogu, na promjenu života te na svjedočenje vjere u svakodnevnom životu. Iako pripadaju privatnim objavama, mariofanije zapravo mogu biti od velike javne važnosti za vjernike i za Crkvu.
Na temelju rečenoga o realnim opasnostima i dobrobitima zapravo me ne začuđuje što tema marijanskih ukazanja kako u javnosti tako i u teološkim krugovima jako polarizira: ili se one nekritički prihvaćaju ili se apriorno odbacuju. Tim se više ti fenomeni ne bi trebali ignorirati, nego treba strpljivo i ponizno njima pristupati u duhu razlučivanja, što danas jako ističe papa Franjo. Treba uistinu razmišljati diferencirano i posvetiti se svakomu slučaju pojedinačno.
Najprije treba ostati otvoren za duhovnu i nadnaravnu dimenziju u našem vremenu, koje sve više klizi u empirijsko-znanstveni svjetonazor, koji na kraju svih spoznaja ne daje odgovore na ona najbitnija pitanja čovjeka i čovječanstva. S druge strane ta otvorenost ne bi nas smjela voditi samo težnji za izvanrednim, ponekad senzacionalističkim i emotivno ushićujućim duhovnim pojavama i doživljajima.
Pogotovo ne bismo takvim izvanrednim doživljajima smjeli mjeriti kvalitetu svoje vjere ili vjere drugih.
Čini mi se važnim da se u ovom svijetu, u kojem svatko želi istaknuti svoju izvanrednost i posebnost, pa i na duhovnom planu, vratimo svojemu običnomu svakodnevnomu životu sa svim njegovim izazovima. Pozvala bih se na jednu poznatu misao Karla Rahnera, koju rado tumačim i studentima na našem fakultetu. Vjerojatno najpoznatija Rahnerova rečenica glasi: »Kršćanin budućnosti bit će mistik – dakle onaj koji je nešto iskusio, ili ga ne će biti.« Nju bih pak povezala s Rahnerovim tumačenjima da mogućnost iskustva Boga nije rezervirana samo za izvanredne pojedince i svetce, nego je dostupna svakomu vjerniku – i čovjeku – upravo u njegovu običnom životu.
Rekla bih da je Rahner »demokratizirao« mogućnost iskustva Boga. Za njega svaki vjernik na neizravan i posredan način može imati iskustvo Božje prisutnosti u svom običnom životu i zbivanjima. To iskustvo nije vezano samo za izvanredne milosne fenomene i trenutke, kojima su primjerice bili obdareni neki svetci. Raznolike su mogućnosti za to. Rahner najprije spominje izričita mjesta Božje milosti kao što su Crkva, sakramenti, Božja riječ. Osim toga, u raznim pozitivnim iskustvima u vlastitom životu čovjek može doživjeti Božju prisutnost: iskustvo ljubavi, slobode, radosti, prihvaćanja, darivanja i uspjeha nisu obični doživljaji, nego upućuju čovjeka onkraj sebe na vječnost. Posebno su zanimljiva iskustva u kojima čovjek sam sebe nadilazi, što ne bi mogao bez Božje pomoći: kada nekomu oprosti a da mu na tome drugi ne zahvali; kada je dobar prema drugomu čovjeku a da mu se to ne vrjednuje; kada preuzima odgovornost premda se čini da to više nema smisla; kada jednostavno prihvaća svoju svakidašnjicu, i tako dalje. Naposljetku, i negativni doživljaji mogu nas potaknuti na traganje za Bogom i pitanje njegove odsutnosti. Riječ je dakle o običnim svakodnevnim iskustvima, koja ni po čemu nisu izvanredna i koja u danom trenutku većinom i ne bismo protumačili kao mjesta Božje prisutnosti u našem životu, nego ih tek naknadno spoznamo kao takve.
Jasno, i takva iskustva mogu biti dosta subjektivna te se i s njima može pretjerivati. Ali kao vjernici općenito trebamo više biti prijemčivi na Božje »obične« poticaje u najčešće nespektakularnom i zahtjevnom svakodnevnom životu. Mi se kao vjernici, poput Isusovih učenika, nerijetko zanesemo ljepotom Tabora pa nam je teško sići u realnost svakodnevnih događaja i izazova.
