Sedamnaestogodišnja Ruby (Emilia Jones) dijete je gluhih roditelja – CODA (akronim koji se u zemljama engleskoga govornoga područja rabi za djecu gluhih odraslih osoba: Child Of Deaf Adults), a ima i starijega brata koji je također gluh. Budući da je Ruby jedina čujuća članica obitelji, vrlo se često nađe u situaciji u kojoj preuzima ulogu prevoditelja za svoju majku Jackie (Marlee Matlin), oca Franka (Troy Kotsur) i brata Lea (Daniel Durant), koji s ocem radi na obiteljskom ribarskom brodu, koćaru. Ruby redovito ustaje vrlo rano, prije zore, kako bi pomagala ocu i starijemu bratu na koćaru prije odlaska u školu.
Obiteljske i školske obveze Ruby uspijeva prilično uspješno balansirati sve dok se ne uključi u školski zbor u kojem ju nastavnik i zborovođa, Bernardo »Mr. V« Villalobos (Eugenio Derbez), odabire za duet s Milesom (Ferdia Walsh-Peelo), školskim kolegom koji joj se sviđa i s kojim razvije međusobnu simpatiju. »Mr. V« želi pomoći Ruby ostvariti svoje potencijale, ali ona se uskoro nađe pred teškom dvojbom jer mora odabrati hoće li se više posvetiti pjevanju ili će nastaviti pomagati obitelji u ribolovu. Stvari se dodatno zakompliciraju nakon što se Ruby, na preporuku »Mr. V-a«, prijavi za upis u prestižnu glazbenu školu i tako se nađe razapeta između lojalnosti koju osjeća prema svojoj obitelji i želje za ostvarenjem vlastitih snova.
Film »CODA« je komedija drama o odrastanju koji je snimljen 2021. godine prema scenariju američke filmašice Sian Heder, koja je ujedno redateljica filma. »CODA« je rezultat međunarodne koprodukcije u kojoj su sudjelovale Sjedinjene Države, Francuska i Kanada, a sniman je u Gloucesteru u Massachusettsu (SAD). Riječ je o remakeu francuskoga filma »La Famille Bélier« iz 2014. godine koji je bio zapažen i popraćen nagradama i nominacijama na filmskim festivalima, ali je kod gluhe publike izazvao podijeljene reakcije ponajviše zbog toga što su uloge gluhih supružnika Bélier dodijeljene čujućim glumcima. U filmu »CODA« ta je pogrješka ispravljena ponajviše zahvaljujući Marlee Matlin koja je od producenata filma zahtijevala da sve gluhe likove u filmu glume gluhi glumci. Marlee Matlin, koja je i sama gluha osoba, postala je poznata zahvaljujući svojoj prvoj (i do sada najvećoj) ulozi u filmu »Djeca manjega boga« (1986.), koja joj je donijela Zlatni globus za najbolju glumicu u drami, kao i Oscar za najbolju glumicu 1987. godine. Imala je samo 21 godinu kada je bila nagrađena, što je još čini najmlađom glumicom koja je dobila Oscara u kategoriji za najbolju glavnu glumicu i još je jedina gluha dobitnica Oscara u bilo kojoj kategoriji.
Iako ove godine nije nominirana za Oscara, može se pohvaliti još jednim uspjehom jer je dio ekipe koja je nominirana za najbolji film u prilično jakoj konkurenciji. K tomu, nominirani su Troy Kotsur za najboljega sporednoga glumca i Sian Heder za najbolji adaptirani scenarij, što je svakako važna dodatna potvrda za kvalitetu filma koji sadrži važne vrijedne poruke u prilog obiteljskim vrijednostima i kulturi gluhih. Unatoč tomu, prema onome što pišu filmski kritičari i novinari koji se bave filmom, mala je vjerojatnost da će »CODA« osvojiti nagradu za najbolji film na ovogodišnjem Oscaru.
Glavna je zamjerka to što priča nudi malo iznenađenja i koncipirana je prilično šablonski. S jedne strane većina situacija u filmu u kojima Ruby prevodi za svoje gluhe roditelje nisu realistične u današnje vrijeme u SAD-u jer su gluhim osobama dostupni službeni prevoditelj na američki znakovni jezik koje plaća država. S druge strane takve su situacije i dalje realistične u većini drugih zemalja, uključujući i Hrvatsku u kojoj nema dovoljno prevoditelja niti su najčešće adekvatno plaćeni pa gluhim roditeljima i dalje često pomažu njihova čujuća djecu, čak i u situacijama kada to za djecu (a redovito i roditelje) nije ni lako ni prikladno – pogotovo za mlađu djecu koja svojim roditeljima služe kao prevoditelji kod liječnika i u raznim službenim okolnostima.
Unatoč svim navedenim nedostatcima i nesavršenostima, »CODA« je dramaturški odlično napisana, vrlo dobro odglumljena i zaista dirljiva drama sa zdravom mjerom humora koji, doduše, nije uvijek prikladan za djecu – na što roditelji svakako moraju biti spremni ako ovaj film budu gledali zajedno s mlađim članovima obitelji. Neke nijanse priče shvatit će samo oni koji poznaju gluhe osobe i znakovni jezik, ali većina bitnih dijelova priče tako je prikazana da će se većina gledatelja moći uživjeti u film i poistovjetiti se s glavnim likovima. Ono što je vjerojatno najteže opisati i prenijeti kao poruku u formatu igranoga filma jest činjenica da je gluhoća i dalje, socijalno gledano, veći hendikep nego sljepoća, što je ustvrdila i Helen Keller kada su je pitali s kojim joj je invaliditetom teže nositi se – sa sljepoćom ili gluhoćom.
Helen Keller je odgovorila da je gluhoća za nju teži hendikep jer ju sljepoća odvaja od stvari, a gluhoća od ljudi. Taj kontekst također treba uzeti u obzir kada se analizira i ocjenjuje film u kojem zapaženo mjesto zauzimaju osobe s invaliditetom iako velik broj gluhih, posebno u SAD-u, na gluhoću ne gleda kao invaliditet, nego kao kulturološku odrednicu u kontekstu: »Možemo sve što i čujući osim čuti« – posebno kada se gluhe osobe nalaze u društvu drugih, gluhih ili čujućih osoba koje se dobro služe znakovnim jezikom. »CODA« vjerojatno ne će osvojiti Oscara za najbolji film, ali zasigurno je jedan od najpozitivnijih filmova u povijesti kinematografije s obzirom na afirmativan prikaz osoba s invaliditetom, odnosno, u ovom slučaju preciznije – osoba koje pripadaju kulturnim manjinama, a to su najžešće osobe koje su po nekim fizičkim ili mentalnim osobinama različite od većine, ali nisu ni manje vrijedne ni manje sposobne.
