Pandemija korone, i s njom posljedični utjecaj na gospodarsko stanje, razotkrila je licemjerje politika bogatijih država u odnosu na siromašnije, nazovimo ih »države trećega svijeta«. Zaustavila je svjetske procese globalizacije, a to se očituje najviše u sve većim sukobima interesa Amerike (Sjedinjenih Američkih Država) kao neformalnoga predstavnika Zapada, i predstavnika Istoka, odnosno Kine (uključujući i Rusiju). Europa, a najviše Europska unija, zatečena pandemijom, nije se snašla i pokazala se nesposobnom upravljati krizom, posebno kod ugovaranja isporuka cjepiva. Tomu nesnalaženju pridonio je i Brexit (izlazak Engleske iz EU-a).
Zato se pandemijom započeta zdravstvena kriza postupno pretvara ne samo u gospodarsku nego i u političku i vojnu krizu. Amerika osjeća opasnost od ekonomskoga i tehnološkoga rasta Istoka (najviše Kine) pa nastoji zadržati svoju svjetsku dominaciju koju najbolje simbolizira usklik »Amerika prva«. Bilo bi bolje da se poziva na potrebu izjednačavanja ostatka svijeta u procesu uzajamnoga zbližavanja, a ne pozivanjem na isključivo pravo vodstva. Vrijeme će pokazati je li sukob Amerika – Kina, odnosno sukob Istoka i Zapada, samo sukob trgovina i gospodarstava ili je više sukob ideologija i kultura. No neovisno o tome ostaje činjenica da su popratne političke posljedice slične stanju prije simboličnoga rušenja Berlinskoga zida, dakle »hladnoga rata«, koji bi mogao postati i vruć.
Europa ima dodatno još i svoju posebnu političku krizu izazvanu Brexitom koji samo za Englesku postaje sve više i unutarnje političko pitanje i to zbog pojave opasnih znakova nezadovoljstva Škotske i Sjeverne Irske, a vjerojatno i Walesa, s prijetnjom izdvajanja u posebne državice.
Dakle, zbog posljedica pandemije jačaju političke razlike, a s tim zamiru i međunarodna solidarnost i uzajamnost interesa. Sve to ponovno osnažuje već zaboravljena blokovska povijesna pamćenja (sukob kapitalizma i socijalizma), što dovodi do predbacivanja tko je i što komu činio prije trideset ili sedamdeset godina. Baltičke zemlje potenciraju strah od Rusije, a Bugarska i Češka »otkrivaju« da su prije mnogo godina bile izvrgnute terorističkim sabotažama. Tako je češki premijer nedavno izvrgnut napadima svojih senatora koji traže njegovu kaznenu odgovornost samo zato što je doveo u sumnju optužbe protiv Rusije koja je navodno odgovorna za izazivanje eksplozije u skladištu oružja prije sedam godina.
Zašto su čekali do sada ili to rade po nečijem nalogu u svrhu podržavanja hlađenja odnosa? Tako se iz ropotarnica povijesti izvlače pojedinačni grijesi bivših politika susjeda, sve s namjerom predbacivanja zbog uvođenja sankcija.
Borba oko distribucije cjepiva protiv korone i vrjednovanja cjepiva, a s tim u vezi i zarade, postala je strateško i geopolitičko pitanje. Hrvatska zbog toga zaostaje u cijepljenjima, a to kašnjenje ne može se nikakvim ubrzanjima preskočiti. Hrvatska država pokušava ublažavati negativne gospodarske posljedice pandemije korone raznim potporama za očuvanje radnih mjesta i covid-zajmovima te smanjiti štetne posljedice zbog skraćivanja radnoga vremena, što je za svaku pohvalu.
Međutim, ostaje odgovornost države za preveliko gospodarsko zaostajanje iza bivših socijalističkih zemalja Istoka (Češka, Slovačka, Mađarska), ali i susjedne Slovenije. Poznati ekonomisti misle da se država previše zadužuje, a premalo koristi svojim prirodnim prednostima (bogatstvima). Posebno je zapostavljena poljoprivreda, pa se sela prebrzo prazne i stare zbog iseljavanja mladih. Istovremeno se klasična industrija, ugašena ili rasprodana pogrješnim politikama, sada ne obnavlja. Tako npr. u drvnoj industriji više izvozimo trupce umjesto gotove proizvode. Zbog opravdano smanjenih komunikacija, zatvaranja škola i vrtića, smanjivana je i osobna potrošnja.
Sve te okolnosti, izravno ili neizravno, utječu na smanjenje prihoda državnoga proračuna. Nedorečenom poreznom politikom prema umirovljenicima-povratnicima, a najviše prema korisnicima švicarskih mirovina, ne stimulira se povratak građana ostarjelih na radu u inozemstvu.
Istovremeno se uvode nova izdvajanja iz proračuna na ime covid-dodatka za velik broj umirovljenika. Uz to, povećani su i izdatci za novo mirovinsko pravo nazvano nacionalni dodatak. Tako se za covid-dodatak umirovljenicima izdvaja iz proračuna više od 490 milijuna kuna, a stalni nacionalni dodatak isplaćuje se mjesečno u svoti od 800 kuna za više od šest tisuća korisnika s tim da će se broj ovih korisnika povećavati svakoga mjeseca. Jednokratnom isplatom covid-dodatka mnogi umirovljenici nisu zadovoljni, a ne znači im mnogo ni u povećanju standarda. Posebno su nezadovoljni oni koji samo zbog kunu više mirovine ne ostvaruju to pravo.
Kako se sve to događa neposredno pred lokalne izbore, mnogi sumnjaju da su te »slučajnosti« možda i dio predizborne promidžbe. Istovremeno čelnici gradova ugroženih potresom primjećuju da bi bilo mnogo korisnije i pravednije da se dio novca namijenjenoga umirovljenicima usmjerio na pomoć stradalima od potresa. Naime, sa stotinjak milijuna usmjerenih za sanacije od potresa (primjerice Petrinji ili Glini) bili bi brže rješavani problemi tih gradova i njihova pučanstva.
Zato je s pravom ministar financija, uzrujan stalnim traženjima, a ne znajući da kamere još snimaju, upozorio sudionike sastanka da izvora novca više nema i da preostaje samo zaduživanje. Naravno, s obvezom vraćanja. Pitanje je: Tko će to i kada vratiti?
