Što ti je taj Covid! Nakon više od 35 godina zahvaljujući baš njemu – punom distanci i izolacija – susreo sam Vinka s Krka i Marka iz Slavonije. Povezao nas Covid?! Sad, ni razlog našeg nekadašnjeg i prvog susreta nije bio puno bolji i pametniji, jer tad nas je okupila JNA, odnosno služenje u toj armiji, danas »najpopularnijoj« po razaranju i ubijanju Vukovara. Falio nam je još samo Jozo iz Cetinske krajine, koji je i tada, u svima nama geografski »bliskom«, a danas nepostojećem Titogradu, imao najviše hrabrosti potiho upitati nas: »Jeste li vi Hrvati?«, nakon čega je i počelo naše pomalo »konspirativno« druženje uz neželjeno armijsko služenje.
Sva trojica – cijepljeni, necijepljeni i preboljeni – našli smo se čekajući tramvaj na Jelačić placu s još njih nekoliko tisuća, dok je »koja stotina« preostalih posjetitelja središnjeg trga svih Hrvata, stojeći do nas na subotnjem popodnevnom susretu, svašta izvikivala. Bodulu Vinku po obrascu (mladi bi danas rekli »po defaultu«) nikakvo izvikivanje nije bilo milo pa se malo uvlačio u kragnu svoje jakne, a Marko je kao široka slavonska duša krilio ruke kao na koncertu i vikao na sav glas. Ja sam izgovarao više onako u sebi, kao kajanje, važući sve te parole i zanoseći se kako ću »medijski osviješten« raspoznati prave od krivih, autentične od podmetnutih. Bilo je tu poruka iz srca, osobito onih da »ne damo djecu«, jer baš zbog zabrinutosti za svoju djecu, točnije unučad, i došao sam »čekati tramvaj« toga dana, ja »starček« kojemu tu u gužvi možda i nije bilo mjesto (Vinko i Marko su »gušteri« gotovo deset godina mlađi od mene, koji sam se već u Titogradu teško saginjao dok smo »skupljali čikove« po vojničkom krugu). Bilo je i parola uhu milih koje se izvikuju samo kad se osjeti kako cijelo stado jednako bleji, ali i pokliča koji uši paraju, samo tko će ga znati koji su ih »(bes)korisni bukači« započinjali… No više od sve te zvučne kulise, pa i govornika s autobusa, koje zapravo nisam ni čuo što govore, dojmio me se pogled na stado u kojem su prevladavali mladi, često roditelji s djecom na ramenima, školovani na prvi pogled, koji su mi dali mira da nisam »zatucan« baš do one mjere u koju će me sutra uvjeravati svi po televizijama i novinama, a poneki i na radnom mjestu i u susjedstvu…
I tako smo – ogledavajući se sve vrijeme nije li tu negdje i naš Jozo (možda baš uz zlatno tele u obliku cjepiva) – nas trojica starih znanaca mirno dočekala razlaz. Nismo stigli čak ni na zajedničko pivo, tko zbog busa za povratak, tko zbog »više sile« godina… Tramvaj nije došao, a ako se i ne ostvari sve ono zbog čega smo ga mi iskreno poželjeli na Jelačić placu čekati… i opet će nas Covid povezati! Kada nam svima do zadnjega, bez iznimke, dadu »pikicu« cjepiva – dobrovoljno, malovoljno, nevoljno, mrzovoljno il’ zlovoljno… Jer, kako stara pjesma u novonormalnoj obradi pjeva, »Covid nas veže i spaja, samo Covid«…
