Dva su glavna razloga Papine zabrinutosti za planet Zemlju: klimatske promjene i gubitak bioraznolikosti. U njegovoj su enciklici »Laudato si’« (2015.) ta dva poremećaja isprepletena, što je u skladu s perspektivom integralne ekologije koja prožima cijeli dokument. Papine poruke i upozorenja zbog pretjerane potrošnje i rasipanja, konzumerizma i neobuzdana rasta, koji su povezani s globalnim zagrijavanjem, zabilježene su u svim važnim svjetskim medijima, institucijama i znanstvenim studijama. Međutim, u novije vrijeme, sa smirivanjem pandemije, promocija narativa o klimatskim promjenama prijeti zasjeniti sve druge društvene teme i prioritete (s iznimkom rata u Ukrajini).
Ta namjera nije vidljiva u Papinoj enciklici; medijska i politička panika, generirana zbog klimatskih promjena, ne može poslužiti kao opravdanje za nova zatvaranja, represivne regulacije, mjere društvenih i gospodarskih restrikcija, zabrane i cenzure, kakve su nametnute tijekom pandemije. Ne iznenađuje činjenica da glasnogovornici klimatskoga rata već najavljuju potrebu novih (ili starih?) javnozdravstvenih politika!
Oni koji pozivaju na konačni obračun s klimatskim promjenama ne nalaze nadahnuće u enciklici, nego, eventualno, zloupotrebljavaju Papin zahtjev za traženjem održiva i cjelovita razvoja. Na političkoj su sceni jasni obrisi nove zelene ideologije koja izbacuje čovjeka iz prirode, proglašavajući ga isključivim uzrokom klimatskih poremećaja. U ekocentričnoj agendi čovjek je nametnik. Stoga ne čude antipopulacijske parole: »Jedan planet, jedno dijete« ili: »Odabrali smo život bez djece.« Zbog takvih oblika sebičnosti papa Franjo citira Josepha Ratzingera: »Ako se izgubi osobna i društvena osjetljivost za prihvaćanje novoga života, sahnu i drugi oblici prihvaćanja korisni za društveni život« (LS 120).
Za razliku od klimatskih tema, razmatranih u enciklici, problem narušene bioraznolikosti nije toliko osvojio medije i znanstvene analize. Papina upozorenja zbog nagloga gubitka mnogih vrsta prošla su ispod radara javnosti. To iznenađuje jer je bioraznolikost, kao sveukupnost stvorenih životnih oblika, lajtmotiv koji se provlači kroz cijelu encikliku. Štoviše, bioraznolikost je pojam sadržan u naslovu enciklike! »Laudato si’« stih je iz poznate »Pjesme stvorova« svetoga Franje Asiškoga:
»Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima svojim.« Bioraznolikost je jezik prirode kojim stvorenja hvale Boga.
Dok se bioraznolikost opisuje teološkim rječnikom, klimatski poremećaji pripadaju laičkomu govoru, građanskomu aktivizmu, pa i političkim kampanjama. Narušena bioraznolikost nije lako vidljiva i teško je mjerljiva, a posljedice su globalnoga zagrijavanja opipljive, izražavaju se u dolarima i mjere Celzijevim stupnjevima. Briga o bioraznolikosti više je meditativna, a briga o klimi pretvara se u društveno angažiranu ekologiju. Nestanak vrsta je ireverzibilan događaj, a klimatski je poremećaj moguća fluktuacija. Sve te razlike nose napast razdvajanja klime od života, ignoriranje bioraznolikosti i promociju stakleničkih plinova. Takva isključiva zaštita okoliša ne odgovara podnaslovu enciklike – »O brizi za zajednički dom«.
Tvrdnje o narušenoj bioraznolikosti i nestanku vrsta nisu opterećene znanstvenim kontroverzama. Izumrle vrste više ne postoje. To su ona stvorenja o kojima se govori u enciklici: »Svake godine nestaju tisuće biljnih i životinjskih vrsta, koje više ne ćemo poznavati, koje naša djeca ne će vidjeti« (LS 33). Naprotiv, temeljno pitanje o klimatskim poremećajima i dalje je znanstvena kontroverza: Utječu li i u kojoj mjeri ljudske aktivnosti na globalno zagrijavanje?
Poglavar Katoličke Crkve u enciklici je otvorio temu klimatskih poremećaja i bioraznolikosti kako bi se uz prirodu zaštitili i ljudi, posebno oni koje krikom opisuje brazilski teolog Leonardo Boff: »Vapaj Zemlje, vapaj siromašnih!« (LS 49). Papa Franjo upozorava na opasnost »zelene retorike«, specizma i klimatskih marševa, koji čovjeka mogu isključiti iz ekološke formule, izopćiti iz prirode te proglasiti štetočinom i jedinim krivcem za emisije ugljičnoga dioksida.
