Hrvatski film, drama »Sam samcat« redatelja i scenarista Bobe Jelčića, nastao je u koprodukciji s Nizozemskom i trima susjednim državama. Taj njegov drugi cjelovečernji igrani film premijerno je prikazan na Zagrebačkom filmskom festivalu. Tematski uvelike ponavlja motive iz prvijenca: društveni problem birokracije i bespomoćno suočavanje pojedinca s njom, uz očekivanje važne političke osobe koja može posredovati.
Kafkijanski svijet birokracije dobro je prikazan u vrlo dugoj početnoj sekvenci, koja odmah stvara mučninu i otkriva odbacivanje. Beckettovsko očekivanje Godota, gospodina Josića (Trpimir Jurkić), u ovom se filmu ostvaruje, za razliku od prethodnoga, ali njegov dolazak ne mijenja bitno. Sve narativne probleme koji se u filmu javljaju redatelj rješava rezom i zatamnjenjem, pa ostavlja gledatelju da zaključi što se zbilo. Redatelj uspijeva jako dobro, zvučno jasno, prikazati scene s mnogo likova koji razgovaraju. Glumci su dobri, a dominira izvrstan Miki Manojlović u ulozi Tetka. Kamera iz ruke često je preblizu likovima, čime se nižu krupni kadrovi i stvara nelagoda.
Riječ je o dubokim i iskrenim osjećajima glavnoga lika Marka (vrlo dobar Rakan Rushaidat), koji ne skriva ni suze zbog stanja u kojem se našao. On je rastavljeni otac koji želi češće viđati šestogodišnju kćer Leu negoli je to sud odlučio. Sve je dano iz njegova subjektivna motrišta i osjećaja da je posve sâm. No on ne uočava niti vrjednuje to što je u biti stalno okružen rodbinom i prijateljima, živi kod Tetka i Tetke koji ne samo da prihvaćaju i njega i njegovu kćer, nego ih uistinu vole i pomažu im, unatoč problemima s vlastitom kćeri. A takva je situacija u današnje vrijeme vrlo rijetka, pogotovo je nema u gradovima, možda samo u seoskim malim sredinama, što prostor radnje i sugerira.
